Ako se nečim ova zemlja, i ovaj grad, mogu posebno pohvaliti, onda je to, bez sumnje, kultura. Teško je, nažalost, naći bilo koju drugu oblast djelovanja za koju, bez zadrške, možemo reći da u kvalitativnom smislu ima tako neupitno visoki internacionalni nivo. Nije pretjerano reći da - zahvaljujući prije svega svojim kadrovskim potencijalima, talentu, znanju i samoprijegornom radu ljudi za koje imamo sreću da još uvijek žive i djeluju u našem gradu - Sarajevo predstavlja okosnicu kulture u čitavoj Bosni i Hercegovini. Mnoge institucije kulture, kao atributi državnosti, postoje samo u našem gradu i na taj način nas povezuju s civiliziranim svijetom i čine njegovim dostojnim dijelom.
Duboko smo svjesni ekonomske situacije u društvu, jer je valjda niko ne osjeća bolje od nas, s obzirom da se tradicionalno nalazimo u ekonomski i materijalno podređenom položaju. Odnos prema kulturi kao prema potrošnji, a ne elementarnoj ljudskoj potrebi, vrijeđa ne samo naše ljudsko i umjetničko dostojanstvo, nego, posredno, i dostojanstvo onih kojima se kao kulturni radnici i umjetnici obraćamo i zbog kojih postojimo.
Nakon što je, napokon, učinjen častan pokušaj da se povećanjem koeficijenata za plaće vrati dignitet radnicima u kulturi, Nacrtom Budžeta Kantona Sarajevo za 2006. godinu predviđeno smanjenje osnovica za plaće od oko 20 %, zapravo nas vraća na početak one stare priče o dobitku na mostu a gubitku na ćupriji. Umjesto povećanja, ostala je samo iluzija o njemu, ali sada bez iluzija da će uskoro biti bolje. Barem u istu ravan s plaćama od kojih živimo, dovodimo u pitanje i skandalozno smanjenje, čak za nevjerovatnih 60% , ionako nedovoljnih sredstava za našu produkciju, za osnovnu djelatnost, za koju, kao umjetnici i radnici u kulturi, živimo. To praktično znači gotovo zamiranje našeg rada, čije će se posljedice, i odmah, a pogotovo dugoročno, osjetiti mnogo više nego što to dnevnopolitičko rasuđivanje može shvatiti.
Poznato nam je da je Kanton Sarajevo, zbog apsurdnog i neracionalnog ustavnog ustrojstva države i političkih opstrukcija, na svojim plećima nosi mnogo više od onoga što mu po prirodi stvari pripada, i zato visoko cijenimo napore koji se ulažu da se infuziono u životu pokušavaju održati mnoge institucije kulture od državnog značaja, ali nije to prvi put, i nije zadnji, da ovaj grad mora plaćati visoku cijenu odbrane znamenja Bosne i Hercegovine - to mu je usud. .
Štrajk jeste legitiman način da se ostvare sindikalna prava, ali to nikada nije bio, i neće biti, naš izbor ni naše sredstvo zaštite prava, ne zato što je naš rad difuzan i što njegovo odsustvo ne bi niko bolno doživio, nego zbog osjećanja odgovornosti prema plemenitoj misiji koju smo, uprkos svemu, odabrali. Ali, ta naša krotka i bespogovorna odanost profesiji, ne bi smjela i dalje biti argument kojim će oni koji odlučuju o raspodjeli budžetskih sredstava, kretanjem linijom manjeg otpora, i dalje ponižavati tih svega pet stotina zaposlenih u institucijama kulture u Sarajevu. U prirodi je našeg posla da uvijek više dajemo, nego što dobijamo!
Direktori institucija
iz oblasti kulture u Kantonu Sarajevo
