Naziv je clanka koji je potpisala Emilie Proust, na stranicama web magazina "Nova Evropa". Autorica tvrdi da je Andric, cesto, istican kao najznacajnija knjizevna figura bivse Jugoslavije, posto je znao dostici vazan medjunarodni renome djelom na "Drini Cuprija". Te da je 1961 godine dobio i Nobelovu nagradu za knjizevnost. Nakon biografskih podataka i podvlacenja o umjetnikovom rodjenju u Dolcu, 1892 godine, selu istocne Bosne, nedaleko od Travnika, dolaze objasnjenja o oblasti kao dijelu Austro-Ugarskog carstva, dobivenog od Otomana, Belinskim ugovorom, od 1878 godine!

Tako je najveci bosanskohercegovacki pisac, rodjen Austrijanac i Madjar, u hrvatskoj porodici u dijelu zemlje sa vecinskim muslimanskim, /a ne bosnjackim/ stanovnistvom, u kojemu je bilo i mnogo Srba. Gdja Proust je napomenula da se na ovakav kulturno istorijski mozaik, dodaju i studije koje je Andric ostvario u Zagrebu, Becu, Krakovu i Gratzu.
"Ali njegov rodni Balkan je, istice novinarka, odredio i vodio knjizevno politicke djelatnosti ove nesvakidasnje licnosti. Saznajemo da je Andric bio zaveden "jugoslavenskim pokretom", koji je bio u centru intelektualnog zivota, tog pocetka 20 vijeka. Strujanje se zalagalo za ujedinjavanje juzno slavenskih naroda, u jedinstvenu oblast, emancipiranu od razlicictih dodataka carstva. Angazman je odveo Andrica u zatvor, za vrijeme Prvog svjetskog rata, zajedno sa drugim 'Jugoslavenima", najprije Srbima".
Medjunarodni konflikt zvrsen, knjizevnik je jako aktivan u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Bio je ministar "kulta", pa ministar spoljnih poslova, da bi potom obavljao zvanje ministra svoje zemlje u Njemackoj.
"Iako hrvatskog porijekla- pise Emilie Proust- Andric odbija licnu potporu hrvatskoj Seljackoj partiji, Stjepana Radica".

Za trajanja Drugog svjetskog sukoba, Ivo Andric je u Beogradu, sa znacajnim umjetnicima i stvaraocima. U komunistickom periodu, prema analizama Proustove, pisac je bio simbolicna figura, uspjesno ucestvujuci u Predsjednistvu BiH. Polozaj poznatog i priznatog knjizvnika, cine od njegove vlastite istorije i njega samog, jednu od najznacajnijih licnosti Nove Jugoslavije.

Balkansko impresionisticko pitanje

"Ivo Andric je autor nekoliko romana i novela, citanih u cijelom svijetu. Djelo mu je nadahnuto bosanskom kulturom, slavljenju proslosti ali i dansnjoj epohi. Uticaj Renoirovog slikarstva i istorije, prepricavane kao izvor svjetlosti kao i temama koje se smjenjuju, da bi svijet mogao primijetiti neobicnu i nesvakidasnju balkansku, skakljavu stvarnost"- istice autorica studije o Andricu!
"Na Drini Cuprija" je, izgleda, najbolji primjer te posebnosti, koju niko ne moze niti zeli imitirati niti ponoviti. Ako se knjizevnikovi prvi pokusaji povezuju sa duhovnom potragom i izvjesnim egzistencijalizmom, najpoznatije djela, "Na Drini Cuprija" i "Travnicka hronika", nadodaju se na marginalni pokret koji bi smjestio ostvarenja izmedju fikcije i istorijskog romana. Vjerovatno zato, sto kod Andrica, svakidasnjica sustize Istoriju, nepoznate ali zanimljive i jednostavne crtice zivota razlicitih licnosti. Preko njihovih uzburkanih i slozenih postojanja, vidjljiva je srz bosanskohercekovackog/Ipak naseg. Drugi su, najzad, stavljeni u stranu/ drustva, stvarna i jedinstvena, bez prezira i mrznje.
Po tumacenjima Emili Proust, Andric je pripadao "jugoslavenskoj strani" ali ubrzano i neumitno rasuce u nezavisne zemlje, ucinilo je njegovo naslijedsvo tezim i zapetljanijim.

Ipak, okolnosti su jos komplikovanije sa povratkom nacionalizama, koji su uslovili raspad Jugoslavije. Pisac je napustio ijekavsku, lingvisticku varijantu srpsko-hrvatskog jezika, sto se upotrebljava u Hrvatskoj, za ekavski- srpsku odliku, vec 20.tih godina prosloga vijeka. Zato je predstavljan kao srpski knjizevnik i "taj jezicki izbor, ocito namjeran, protumacen je kao nacionalna izdaja" /Samo da je znati cija/?!
"Bilo bi ambiciozno sa sigurnoscu potvrditi -pise gdja Proust, sta je pokrenulo Andricev jezicki izbor! Neki su zabiljezili kod hrvatskih knjizevnika, okretanje prema ekavici, nakon Prvog svjetskog rata. Vecina kriticara se slozila kako Andric nije htio, specificno, pisati "na srpskom", nego nastojao komponirati jedan "srpsko-hrvatski", koji bi pripadao svim juznoslavenskim zajednicama. Njegova bitka za panslavizam upucuje na zakljucak da je vjrovao u zajednistvo Srba, Hrvata, Bosnjaka, odbijajuci bilo kakva ogradjivanja, medju njima.
Za trajanja epohe samovoljnog Tudjmana u Hrvatskoj, nacionalisticka politika se okomila na Andricevo djelo, koje je rezim shvatao prvise pro srpskim. Iskljucen iz skolskih programa, cinilo se da je nestao iz hrvatske kulture, koju je vlada nastojala uciniti jako razlicitom od srpske. Samo piscevo mladancko djelo i porijeklo cine da ga Hrvati razumijevaju na dvojak nacin, posto ga, ujedno, smatraju svojim!
Sto se tice Bosnjaka, oni sa zaljenjem gledaju Andricev portret njihovog naroda.

Srbi ga, naravno, smatraju svojim i traze njegovo naslijedje posto su dvije trecine piscevog djela napisane na ekavskom, kao i cinjenica da knjizevnik, cesto, citira srpske kulturne referencije u svojim djelima.
Zanimljivo je da svi zaboravljaju, kako Cuprija Mehmed Pase, nije ni u Srbiji niti Hrvatskoj, nego u Andricevoj rodnoj, Bosni! Andric nije dugo zivio u Hrvatskoj, samo za vrijeme studija. Boravio je u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije, a ne Srbiji. Samo u nas se jednostavne cinjenice, komplikuju i postaju uzrokom neslaganja.

priredila:
Dzana Mujadzic by infoBAR.ba
17.12.2007 11:44