
| lokacija: |
Collegium artisticum |
| datum: |
07.03.2006 do 26.02.2006. |
| vrijeme: |
18.30h |
Milomir Kovačević-Strašni
Izložba crno-bijelih fotografija
"... Od malih nogu sam bio impresioniran velikim spektaklima s puno reflektora, bogatom scenografijom i, naravno, glumcima jako našminkanim. Možda je to tako zato što u to vrijeme nismo imali TV, želja za upoznavanjem tog svijeta uvijek je bila prisutna, a i danas postoji. Kada smo kupili prvi TV "Rudi Čajevec", naravno crno-bijeli, mojoj sreći nije bilo kraja i provodio sam dane i noći uz TV. Pridruživanje Foto klubu i početak bavljenja fotografijom zbližili su me sa svijetom spektakla. Imali smo priliku da u saradnji s Filmskim klubom Riječ mladih gledamo sve najvažnije filmove iz historije filmske umjetnosti. Kasnije sam gledao sve što je prikazivano u Kinoteci i bio jednostavno opčinjen crno-bijelim svijetom filma. Jedne noći 1986. godine, lutajući Baščaršijom noću, slučajno sam vidio neku gužvu u Morića-hanu... Tamo se igrala predstava... Glumci su se kretali po cijelom Morića-hanu, da bi se kasnije uputili prema Baščaršiji i završili predstavu na malom trgu. Bio sam toliko opčinjen predstavom da nisam ni primijetio da sam potrošio sve filmove. Bila je riječ o pozorišnom festivalu Yu fest i predstave su se igrale po cijelom gradu. Proveo sam desetak dana kao u snu i neprestano sam snimao. Kasnije sam u Domu mladih napravio izložbu, i to je bila moja prva autorska izložba s plakatom i pozivnicama. Od tada sam pratio sve predstave u Sarajevu u okviru MESS-a, Sarajevske zime, Poetike prostora, Baščaršijskih noći, ili redovnog repertoara Narodnog pozorišta, Kamernog teatra, Pozorišta mladih... Došavši u Pariz iz mračnog Sarajeva (bez struje), koje je bilo u ratu u to vrijeme, bio sam zaprepašten količinom svjetla u gradu. Dok sam šetao noću, imao sam osjećaj da sam na velikoj sceni u nekoj pozorišnoj predstavi. Malo-pomalo, upoznao sam svaki kutak, svaku uličicu, spomenik, mostove Sene i sva poznata mjesta u Parizu. Imao sam osjećaj kada se pogase osvjetljenja spomenika kao da se vraćam u stara vremena i da se historija Pariza odvija preda mnom. Izgledalo je kao da se na moment kipovi i skulpture ljudi, konja, lavova... počinju kretati i živjeti neki svoj život daleko od turista i ostalih nepoželjnih posjetilaca. Naravno, moramo spomenuti i likove s reklama, bilo svijetlećih ili običnih plakata, koji također počinju da koketiraju... Uvijek se sjetim svoje profesorice likovne umjetnosti iz gimnazije kako nam je s oduševljenjem satima i satima pričala o historiji Pariza i njegovim znamenitostima, s nadom da ćemo ga i mi zavoljeti..."