“Ali, kada Bog pati, kome on može da se obrati? I nametnu mi se slika, očigledna, upečatljiva, Bog ispružen na Freudovom kauču... Scena me je prvo zabavila, a zatim sam prestao da mislim na to. Međutim, tokom sljedećih nedjelja ideja se nastanila u meni. Bog i Freud... evo dvije tako različite, kontradiktorne ličnosti koje bi sigurno imale hiljadu stvari jedna drugoj da kažu... tim prije što jedan u drugog ne vjeruju... Napisao sam Posetioca. Tu sam unio moja intimna pitanja, izrazio moju zabunu kao i moju nadu... Kako vjerovati u Boga poslije Aušvica? Ipak sam ga oslobađao krivice za zločin da bih dao prostor misteriji…Naš vijek je toliko očekivao od čovjeka samog, da je svijet ostao bez Bogova. Po riječima filozofa, svijet čak više nije ni misteriozan, on je prosto apsurdan. Taj Bog postoji bar u obliku pitanja; mi smo svi zaronjeni u sumnju, kao Sigmund Freud u toj stvarnoj noći 1938. kada u jednoj Evropi uzdrmanoj histeričnim potresima nacizma, njegovu kćerku Anu odvode u Gestapo. Da li Bog postoji? Ako postoji, on je neminovno skriven. Ako bi se pojavio kao Bog, on ne bi bio Bog nego kralj svijeta, i čovjek onda ne bi bio slobodan nego primoran da vjeruje u njega. Ako bi se potpuno skrivao od ljudi, ne bi se o njemu pričalo, ne bi imao ni ime ni pojam.

Ako je zaista, po onom što nam kažu, dobar i pun poštovanja prema ljudima, on može biti samo mogućnost koja se pruža slobodi čovjeka. Zato će svaki gledalac, na stepenicama kojima bude izlazio sa predstave odlučiti po svojoj savjesti, ko je Posetilac...”