''Halo, auto mi je opet usred najveće gužve stao... buaaaa'', pizdim suprugu na mobitel. ''Sad je garant neki glupi kvar koji se neće tako lako riješiti!''
''Opet? Pa kako, Meri, pobogu? Zovem starog da dođe po tebe, tu je negdje u blizini.''
Naravno, moj voljeni je opet zaglavio na nekom sastančini i sada moramo maltretirati njegovog oca ...

Iza mene već prokleta kolona, nervozni vozači trube, psuju, a ja, kao, smireno upalila sva četiri i otvorila haubu, da pokažem debilima da nisam baš zato što mi je bio ćeif, stala nasred usrane raskrsnice, po najgorem nevremenu. Uh, najradije bih im pokazala srednji prst, ili pucala u točkove, da imam čime, naravno.

Namještam najmedeniji mogući glasić i ljubazno molim nekog slučajnog međeda: ''Molim Vas, da li biste me pogurali do trotoara?'', trepćem okicama. Fuj! A najradije bih krntiju opalila nogom i ostavila baš tu gdje je stala.

Uskoro stiže pomoć, a u međuvremenu se skupljaju i dripci iz lokalne birtije, svaki sa svojom dijagnozom: ''Svjećice su.'', ''Ma jok, akumulator crk'o!'' ... Grrrrr, jebite se svi! Evo vam fino auto i ključevi, pa radite s njim šta želite, samo me pustite na miru!

Svekar pokuša da ga pokrene, ali ništa, ima kontakt, a ništa se ne dešava. Hm, možda su zaista svjećice. Očistimo prvo, stare, a kad se i dalje nije desilo ništa, onda u obližnjem servisu kupimo nove. (Debeli koji mi je prodao te svjećice me zapalio za 1,5 KM koju mu nikad neću halaliti, prvenstveno zato što je vidio da sam ''žensko u nevolji''. Inače, to mi se stalno dešava – ako ne vodim računa, na benzinskoj pumpi mi obavezno uspu goriva za barem 5 KM manje od onog što namjeravam da platim. Sve same muškarčine, koje će te bez imalo problema i grižnje savjesti zavrnuti.) Puh, majku mu, nije ni to! Tako smo izdangubili dobrih 2 sata, i upoznali hrpu čudaka – slučajnih prolaznika, koji su dobronamjerno, ili zato što kod kuće ne smiju, stajali i davali svoje ''stručno'' mišljenje i savjete. Već sam počela da pucam po šavovima ...

''Ma, vjeruj mi, imas najmanji mogući kvar – nemaš goriva!'', iz obližnje birtije izlazi i posljednji gost, već prilično pripit. Svekar i ja bez riječi buljimo u njega. O, majko moja! Ima li još neko?! Međutim, pijani čovjek sjeda u svoje auto i kaže: ''Odoh ja do benzinske da kupim 5l benzina, pa da vidimo.'' I zaista, čovjek se vrati za nekoliko minuta, sa kanisterom benzina: ''Hajd' sad upali, da vidiš kako će kresnuti.''

Vidno nervozna, ali bez pogovora, sjedam za volan, okrećem ključ, i, vidi čuda – automobil iz prve upali!

I, da li već pogađate o kojem autu se radi? Dakle, sjebana mu je kazaljka za benzin, prilično je izblijedio, limarija mu je vidno nagrižena korozijom, prdi dok vozi .... Moja porodica je imala jednog takvog kad sam bila još djevojčica. Kad god bih se vozila u njemu, povraćala sam zbog specifičnog mirisa, ili bolje rečeno – smrada. Pogađate?

Pa stojadin, naravno! Ili, kako ga današnja omladina prekrsti u ''mujadin''.

Kao mala sam maštala da postanem vozač, dobar, iskusan, ma pravi šoferčina! Bogme mi je dugo trebalo da odsanjam taj san. Ko je bio na Balkanu tokom ranih 90-ih, zna o čemu pričam: prioriteti su se gadno promijenili, samo je bilo bitno opstati. I ništa drugo.

Nakon rata – srednja škola i popunjavanje rupa, kaskanje za ostatkom svijeta. (Hm, kao da je to nešto novo!) Opet borba, ali ovaj put da se oporavimo, da prilagodimo svoj dnevni korak sa užasnim, noćnim morama koje su nas dugo, dugo poslije Daytona progonile. I, naravno, opet novi prioriteti, usklađeni sa postratnom zbiljom.
Nažalost, ni u taj mozaik se nije uklapao moj san da postanem Fanđin nasljednik.

Tek nakon fakulteta, kada sam našla svoj prvi, ozbiljni posao, odlučila sam si kupiti vozilicu, neku manju, skromniju, čisto da se prekalim i da se ne sekiram da li sam sad, slučajno, u rikvercu, ušinula karambolku, ili ostala bez retrovizora.
(A priču o borbi sa međedima iz Komisije za polaganje vozačkog ostajem dužna za neki drugi put.)
I, tako sam našla stroj uz pomoć kojeg bih ostvarila svoje snove – stojadina, i to crvenog.

Sjećam se, kad sam ga dovezla pred zgradu, mama je bila sablažnjena: ''Merima, sine, pa cijeli tvoj automobil košta kao jedna rata za automobil kod normalnih ljudi! Osim toga, kako ćeš u tom kršu ...?'' Mama je bila ludo zabrinuta, svi su se šprdali sa mnom, ali boljelo me je dupe, savršeno. Samo sam željela sjesti za volan svog smrdljivog ljubimca i konačno dosanjati svoj san.

I, tako, par godina kasnije, ja sam još u svom kršu i ne mislim ga mijenjati dok se ne počne raspadati. Činjenica jeste da vozači iza mene moraju gasiti klime i zatvarati prozore, ali živo mi se fućka. Ponekad zaboravim nahraniti svog ljubimca, i on, jadan, samo izdahne nasred ulice, ali to je to! Čim ga nahranim – on se ponaša k'o bombon!
Doduše, moja snažnija polovina brine o njegovom servisiranju i mijenjanju potrošne robe; u suprotnom bi sigurno već počela ostajati bez dijelova, i to u vožnji.

Eto, to je moja skromna oda jednom pokretnom spomeniku socijalizma i dobrih, starih vremena (a kakva bi, inače, bila stara vremena, nego dobra?) ... Da, danas je to krntija, koju bih rado odalamila nogom, kad me iznevjeri, ali ipak u meni budi neke drage uspomene iz djetinjstva i rasterećnih misli, kakve već odavno nisam imala.

Merima Efendić by infoBAR.ba
10.03.2008 10:00