Vikendom u sarajevskim kafićima moze se vidjeti sve i svašta.Od četrnaestogodišnjaka koji piju, šesnaestogodišnjakinja koje „žare i pale“ sa svojim dekolteima i minicama, do zagrijanih mladih parova koji se slobodno „fataju“ i ljube gdje stignu. Pa se zapitam često koliko li ja imam godina? Ja kao punoljetna osoba smatram takve neke stvari ponižavajuće i glupe, i onda se nađem u nekom takvom društvu gdje je sve to normalno i pomislim, pa gdje ja to živim?
Danas, kada se sve svodi na to gdje izlazimo, kako se oblačimo, s kim se družimo, okruženi smo dvoličnim osobama koje za sve kažu „Ajoj duše“. Šta li one stvarno misle u sebi, ko to samo zna.

I onda se nađem u jednom Labirintu, ili Kuku, votka je tu, piće se plaća karticama (ne bi roditelji da im djeca izlaze samo sa 10 KM ne daj Bože), i ruke u zrak dok se puštaju prvi ritmovi Sekine pjesme „Aspirini“. Još jedan vikend počinje pod plaštom cigara, vulgarnih aktova pred očima javnosti, votkom, tekilom itd. I to je današnja omladina. Raspuštena, pod utjecajem MTV-a, reality televizija, turbo-folk muzike, te zapadnjačkih ideja, vikende provodi po klubovima opijajući se. Kao pripadnici jet-setta, kraljice skandala ili nešto slično. Od pubertetlija do tinejdžera, sve se svodi na to gdje izlazimo subotom i petkom, da li se ide na kafu poslije škole, koga smo tog dana na odmoru otračali ili gdje smo kupili nove krpice. Materijalisti, sponzoruše a sve sa nekih 16 do 20 i nešto godina.Nije mi jasno da su takvi ljudi s kojima živim, idem u školu, izlazim vikendom. Više nije važna ni riječ oprosti, ni osmijeh, sad je samo važno ispasti silnik pred svojim prijateljima i da se pokažeš ako nekom kažeš neku ružnu riječ, iako za to nekad nema potrebe. Zatvaramo se po grupama, i taj zid koji je oko nas mladih koji ne treba biti sve je veći, jači, snažniji, grupice su one koje su sad bitne, a u malom prostoru ja se ne mogu kretati. Izlazak nije više postao prilika da vidimo ljude koje volimo da sa njima provedemo vrijeme, da se zabavimo, opustimo, imam osjećaj da nekad više frustrirana dođem kući subotom nego utorkom kada sam u školi 6 sati. Smeta mi sve u vezi današnje omladine, njihov pojam izlaska, raspuštanost, opijanje itd, jer izvučem paralelu moje generacije, starijih generacija i ove današnje, i kako mlađi dolaze imam osjećaj da imaju slobodu da rade šta god da hoće, ne razmišljajući ni o čemu drugom nego da budu superiorniji od drugih po količini markiranih krpica, do količine novca koje imaju itd.

Ta površnost koja zauzima naše živote sve više i više, ne možemo je kontrolisati, jer ipak moramo s nekim izaći tog vikenda, i onda ćemo pisati po raznim blogovima, Dernecima itd kako nam je bio lom, i onda idu galerije slika sa hiljade i hiljade istih lica i poza, sa praznim čašama, da pokažemo ostalima kako smo mi to „lomili“ tog vikenda. I onda za neko čudo u 22:30 kafici, klubovi se polako prazne dok maloljetnici idu svojim kućama, jer na njihovu žalost uveden je policijski sat. A ako se pitate ako mi sve ovo smeta zašto ne izlazim na druga mjesta. I ja se to često pitam, i odgovor je jako jednostavan ali također nosi jedno pitanje- Gdje? Kafići u koje moraš biti punoljetan da uđeš otvaraju se tek u 23:00, i to je surova realnost za nas koji još imamo ograničen izlaz, tako da smo opet stali na guranje na ulazu, opet guranje u samom kafiću, opet guranje u WC-u, te guranje kroz sami plesni podij, jer ipak bi „djevojke“ htjele da budu viđene. I tako sve ispočetka jos jedan vikend ide brzo se spremite, opet večeras lom.

Ena Hasanović by infoBAR.ba
17.03.2008 9:24