Prošli put sam pisala o ljubavi, kako kažu mnogi jednoj neiskvarenoj emociji, a danas sam želje da pričam o prijateljstvu. I pravom, lažnom, maskiranom, prijateljima iz interesa itd. Jednom sam nekad čitala jednu priču kako je otac htio da pokaže svom mladom sinu kakve u stvari prijatelje ima, i želio mu je da dokaže da ga svi iskorištavaju zbog njegovog novca, i tako je jednog dana ubio jednu određenu životinju ( nije bitno koja je bila) i išao sa sinom od vrata do vrata prijatelja svog sina i svakome od njih je rekao da je ubio čovjeka i da mora negdje da sakrije tijelo. Međutim, nijedan od njegovih prijatelja nije htio da mu pomogne, izmišljali su razne razloge zašto to ne mogu da urade. Kad je i posljednji „prijatelj“ odbio da mu pomogne, njegov otac je odnio vreću sa lešom i otišao do svog prijatelja, i on je bez ikakvih pitanja odlučio da mu pomogne. Ja se pitam da li iko ima nekog ko bi takvo nešto učinio za nas. Bez pitanja da pomogne u bilo čemu, pogotovo sad kad svi gledaju samo sebe, kako sebi pomoći izvlačeći se na to da ne bi ni nama niko pomogao. Pa da li se pitate zašto? Ako ti nekom nećeš neće ni on tebi, jer svako samo gleda svoju korist, bilo to da li će imati kakve finansijske dobiti, da li će dobiti neku pohvalu itd, razloga je i previše. Ustvari samo bi trebao biti jedan razlog zbog koga bismo trebali pomoći nekom drugom a to je zbog prijateljstva, zbog humanosti, zbog ljubavi, zbog onog osjećaja kada smo zadovoljni što je neko uspio, bez osjećaja zavisti i bez razmišljanja da li smo mi dobili nešto time.

Željela bih da se jednom prestanu praviti ti klanovi i grupice, koje puštaju u svoje društvo samo „odobrane“. Po čemu ti ljudi misle da su posebni? Možda žele da se izdvoje od ostalih po svom načinu oblačenja ili po mjestima gdje će izaći, ili možda po muzici koju slušaju? Vjerujem da pola tih „odabranih“ ljudi ne zna zašto se oni pretvaraju da su nešto drugačije i posebno, kad su ustvari isti kao i ja, i kao onaj čovjek što svaki dan kupuje novine na istom mjestu, i onaj momak što čeka djevojku uvijek na istom mjestu. Svi smo mi isti, jer smo svi ljudi, niko nije specijalan niti nikome ne treba neka ulaznica u taj posebni svijet koji neki žele da sagrade. I onda samo jedna greška jedna svađa, i ta se grupa raspada, ulaze novi članovi, ta osoba se na neki način isključuje, bez nekih posebnih razloga. Jako tužna je slika našeg današnjeg omladinskog društva. Tzv. prijateljstva ima na sve strane, i stalno se razočaravamo iz dana u dan u ljude koji uopšte ne zaslužuju da budu naši prijatelji, ne zaslužuju da dajemo sve od sebe za njih, da im pokažemo koliko nam znače. Neki ljudi jednostavno nisu stvoreni da imaju jače i postojanije veze sa nekim ljudima, ne predaju sve što imaju od sebe da zadrže one prave vrijednosti.

Možda je danas važno samo društvo, nije važno prijateljstvo, važnije imati nekog nije bitno šta mislimo o njemu, da odemo s nekim na kafu, nego imati samo jednog pravog prijatelja i nikad ga ne izdati. Zar je stvarno do toga došlo? Znam da svi želimo na neki način da imamo svoju osobu, osobu kojoj ćemo sve reći, koja neće tračati o nama iza čeđa, koja će sve govoriti u lice, koja će trpjeti neke naše kaprice i gluposti bez ikakvog osuđivanja, ali svi smo toliko umorni od razočarenja da nam je izgleda više svejedno, i dosta nam je traženja. Ali ja kao veliki optimista i uvijek na strani ove današnje omladine kojoj i sama pripadam, opet podržavam tu potragu u nadi da će doći jednog dana čas da niko od nas ne bude razočaran, i kad ćemo reći :“ Ne brinem se, jer ti si tu da mi pružiš ruku“. Jer zaista, divno je biti nekom nešto.

(Za moje prijateljice koje me podržavaju u svemu i koje me nikad ne osuđuju )

Ena Hasanović by infoBAR.ba
17.04.2008 15:07