"Učiteljice, učiteljice, opet me je dirao Bajro"!
"Šta si mu uradio? Sigurno si ti prvi počeo. Ne bi te najbolji učenik razreda dirao bez razloga"

Svaki veliki odmor djeca bi trčala do obližnje samoposluge da kupe bombone, čokolade, grickalice. Užurbano bi raspakivali ogromne sendviče koje su im roditelji pažljivo umotali u papirnu salvetu. Djeca k'o djeca, uglavnom sebična dječurlija koja najslađe zalogaje zadrže za sebe, osim u slučaju kad je Bajro tu.

Bajru smo mnogo voljeli. Od kusura bi kupovali sendviče i slatkiše i dijelili ih s njim. Skupljali bi za Bajru siću i davali mu da ponese kuci. Bajro je bio nas zaštitnik, ali i jedan od boljih učenika u razredu. Kad bolje razmislim, bio je najbolji učenik u razredu.

Bajro nije bio kao ostali Romi. Sa njim se moglo uvijek razgovarati, igrati lopte, pričati o djevojčicama. Ipak, moram priznati jednu stvar. Najviše smo ga voljeli  iz koristoljublja. Bajro, dvije godine stariji cigan s Aneksa, uvijek je bio zaštitnik naše male ekipe. Ni jedan stariji učenik nas nije smio dirati, jer je znao da će najebati. Bajro će mu "noge polomit'".

Bajro je bio dvije godine stariji, ne što je padao na godinu, već zbog porodice i običaja. Ti običaji su nam i danas poznati u obliku traženja pola marke. Skoro da mu nisu dali ići u školu uopšte. Bajro je bježao od kuće i sam sebi kupovao sveske, olovke i sve što mu je bilo potrebno za školu. Naravno uz pomoć nas djece, ali i veliku podršku same škole, Bajro nije želio da prosi kao ostali cigani. Trudio se da bude uvijek čist, a svima nam je pokazivao matematiku i fiziku. Čitao svoje radove iz srpskohrvatskog pred svim đacima kao najbolji rad.

Jedno vrijeme sam i ja sjedio u klupi s Bajrom. Nije me bilo stid. Zašto bi?! Ustvari, bio sam ponosan što je Bajro moj drug i što sjedimo skupa. Znao mi je ponekada ispričati sta je sanjao i šta želi u životu. Pričao mi je kako vidi sebe s aktovkom u ruci i skupom odijelu kao direktora uspješne firme. Drugi put mi je ispričao kako je sanjao da stoji pred tablom na fakultetu i predaje fiziku i matematiku, u amfiteatru se skupljaju drugi profesori kako bi ga slušali i naučili nešto. Vjerovao sam da će Bajro prvi i jedini od svih nas u razredu biti taj koji će ostvariti svoje želje i da ćemo jednog dana svi raditi kod Bajre.

"Daj marku za sevapa...,  daj pola marke za ovo dijete, zaradit ćes sadaku."

Bajre sam se sjetio neki dan kada mi je u toku 2 sata prišlo desetak Roma tražeći marku za "hljeba". Kažu sevap je! I jeste sevap dati nekome kome treba, ali kome treba? Kome zaista treba?

Kako sam rekao Bajro je polutajno išao u školu. Njegov otac je znao da ide u školu, ali to nije odobravao. Nije ga ni zanimalo to što pred malim Bajrom leži budućnost i što bi Bajro možda mogao postati prvi Rom koji je naučnik, doktor ili profesor. Nije ga zanimalo, jer je njegov otac u njemu vidio izvor prihoda na nešto drugačiji način.

Dođe i dan kada Bajro nije došao u školu. Učiteljica nam reče da je bolestan i da ce doći kad ozdravi. No prođoše dani, sedmice, mjeseci, a Bajro nikako da ozdravi.

Za školu nije bio zdrav, ali za "posao" koji mu je otac nametnuo jeste.

Počeli smo sretati Bajru na ulici kako prosi. U početku smo radosni trčali prema njemu da ga pozdravimo, dok bi on od stida bježao od nas jer nije htio da ga vidimo da prosi. Iako klinac, često je znao govoriti da nikada neće biti kao njegova braca i sestre i da neće prositi makar ga otac ubio na mrtvo. No, zakon jačeg ipak vlada i mali Bajro se morao pokoriti.

Poslije smo i sami izbjegavali Bajru kada bi ga sreli na ulici, zaobilazili smo ga u širokom luku, bježali od njega da nas ne vidi, ali ne sto smo ga manje voljeli, nego sto nismo htjeli da spušta pogled i da osjeća ogroman stid sto mora prositi pred svojim drugovima iz škole. Na kraju, voljeli smo ga i htjeli smo mu ostaviti ono malo dostojanstva što mu je ostalo.

Često su do mene dolazile informacije o Bajri kako ga otac udara, kako ima masnice, kako su ga viđali u mračnim ulicama samog kako jeca na sav glas. No, isto tako su pričali i kako ga vide kako prosi i dok sjedi rješava zadatke iz matematike ili čita novu lektiru.

Vrijeme je prolazilo, a tako i Bajro polako izađe iz naših života, a u njega uđoše prve ljubavi, prvi poljupci,  prve cigarete iza škole. Da budem iskren, rijetko se ko sjećao Bajre. Završila se osnovna škola, pa i srednja. Kao što biva ta raja iz osnovne se raziđe. Svako krene svojim putem, ali i danas kada se sretnemo uvijek se pozdravimo i pokušamo novosti u životu sažeti u par minuta koliko možemo stajati na ulici.

Tako jednom sretoh i Bajru. Imao je sreće i preživio rat. Oženio se, ima dvoje djece, ali nije završio školu. Kaže da prosi jer mora. Kaže da je sve pokušao da nađe posao, bilo kakav posao. Radio bi bilo šta: kopao, nosio, štemao zidove, ali mu ne daju. Gdje god ode da traži posao odbiju ga. Razlog je samo jedan - on je Rom na kojeg svi gledaju kao na cigana. Ne vjeruju mu i misle da ce ih pokrasti prve prilike.

Izvadim novčanik i dam mu novca koliko sam imao u tom trenutku. Neće da uzme od mene. Stid ga. Rekoh mu da nije za njega, već za djecu. "Nisi ovo isprosio od mene. Ovo je poklon za starog druga i za tvoju djecu. I znam da ćeš se potruditi da tvoja djeca završe škole. Siguran sam da su pametna na tebe".
Njegovim licem prođe tamna sjena. Znao sam šta je pomislio, jer i ja sam isto. Šta i  da završe školu?! Vjerovatno će ih društvo odbaciti i neće uspjeti u životu koliko god su nadareni. Možda sam ja na Bajru gledao na bistrog pripadnika Roma, ali većina ih vidi kao cigane koji su lijeni, neće da rade i da znaju samo prositi.

Haris Imamović by infoBAR.ba
12.11.2007 12:11