I to se deslilo. Raskid je bio i prošao, preboljelo se što se preboljeti moglo i nakon nekog vremena desio se fatalan susret. Odglumiš kako ti je svejedno što ga vidiš, budeš hladna i indiferentna kod tebe je sve super i sve štima. On je taj koji je na gubitku. Najgori scenario je naravno kad ga sretneš s drugom. Onda naravno dodje do najnezgodnije situacije prilikom upoznavanja. Ko je tu kome šta? Svi učesnici tog upoznavanja vrlo dobro znaju ko je tu kome šta i bio i šta je sad?...i zašto se uvijek vraćamo nakon takvih susreta tim vezama, makar u mislima. On je s drugom a mi se i dalje mučimo s tim...dok sam razmišljala o vezama kojima ja jesam rekla «doviđenja» a kojima nisam pala mi je na pamet jedna gotovo zastrašujuća misao....šta ako nije do njih već do nas????

Jer ipak se sve svodi na činjenicu da mi o «kraju» mislimo a oni ga preboljevaju. Ne naravno da se kraj veze treba pretvoriti u utrku ko će prvi naći drugoga. Svakako jedno će uvijek biti brže. Ne treba odmah početi utrku na startu, ali nakon izvjesnog vremena treba se u nju uključiti. Uvijek se vraćamo vezama koje su nezavršene, kojima nismo rekli finalno goodbye. I najviše nas poslije pogađaju upravo ti susreti i ta upoznavnja... «Ovo je moja djevojka...», i ti se u ve spomenutoj utrci vratiš na start i to u debelom minusu. Iz ovoga se može naučiti samo jedna lekcija. Taj susret kojeg sve izbjegavaju, ali koji se kad tad desi treba uzeti kao ono finalno goodbye, ako niste imali prilike da to poglavlje završite u takvim susretima ona vam se sama pruža. I nastaviti dalje...

IVANA BELANČIĆ by infoBAR.ba
07.10.2007 10:54