Ono što me najviše ljuti, ono od čega za tren pobjesnim su priče o Hollywoodu. I Americi.

United States of America.
Celebrieties. FUJ! Sav pogled na te silne jadnike koji se time oduševljavaju baca me u očaj...šta smo to doživjeli?

Da kupujemo slinave maramice kojima je Nick Carter brisao nos, da je aerodrom u L.A. blokiran zbog nekakvih maloljetnika pod imenom Tokio Hotel koji boluju od anoreksije i šminkaju se; da poput Angeline Jolie pijemo krv braće i sestara i slična izmetacija svojstvena glumcima, muzičarima i crikusantima sa 50 zvjezdica?

Da književnost bacimo pod noge, da svu umjetnost predstavljaju raznorazni efekti na računarima ili čarobnog štapića nekakvog Harry Pottera ...
Mi dolazimo iz predjela žalosti, gdje literatura, slikarstvo i muzika nisu neophodni. Ratovi se vode da bi kasnije došli Japanci i Ameri i škljocali svojim minijaturnim kamerama? Smisao Svijeta u trenutku mi se učinio kao motiv s jedne Escherove slike: spiralne stepenice koje vode nikuda...

Hollywood je američka ideološka fabrika, u njemu se proizvode slike koje pokazuju Amerikancima, a i drugima koji bi htjeli da budu kao Amerikanci, kako bi Svijet trebao da izgleda, ko je dobar a ko je loš, šta i kako ljudi treba da žele, rade, misle itd.
Hollywood je najveći uspjeh kapitalizma, jer je u potpunom stanju da kreira iluziju da je Svijet onakav kakvim ga kapitalizam i Amerikanci žele, da se zasniva isključivo na uživanju i laganoj konzumaciji, za koju je neophodan vrijedan rad!

Naravno, u filmovima koji se u Hollywoodu proizvode, srest ćete glavne junake – američke heroje, koji obično rade za FBI ili CIU, jedan crnac i jedan bijelac, (kako biše svima pokazali da su rasno tolerantni), i koji su partneri te u toku radnje filma isprevrću stotine auta, u zadnjim sekundama skaču sa nebodera neozlijeđeni, sami sebi hrabro vade metke i obično krvare kod sljepočice (uz to je obavezna neka silikonska ljepotica koja će odvezati svoj brushalter da bi povrijeđenom solidarno zaustavila krvarenje) te spašavaju cijelu naciju ...
Da ne govorim o filmovima sa nautičkim sadržajem, gdje ponosno pokazuju svoje podmornice i avione rugajući se pri tom nama koji nemamo ni državnu flotu (i ostalima), i stavljajući prijetnju zemljama Bliskog Istoka ...

Podcijenili smo svoje, da bismo preuzeli tuđe. Odrekli smo se svoga identiteta, a tuđi nam svejedno ne pristaje. Sramimo se narodnih nošnji, svoje pretke nazivamo primitivcima, ali zato itekako slavimo Bushovu marionetu Condoleezu Rice, Mc'Donalds i amerikanizaciju u svakom smislu. Prostiremo sebi Crvene tepihe, gledam ljetos, kao krv naših šehida po kojima gazimo, etiketiramo sve i svakoga, te se još usuđujemo pogledati u ogledalo i ne postidjeti.

Posmatraju nas kao pretežno islamističku gamad, stavljaju veto na naše migriranje, nose rukavice kada nam dodiruju pasoše ... Jedva dočekuju nekog šizofreničara koji nosa okolo bombe pa da Kongres samo zaključi da je ugrožen američki vitalni interes, pritisne dugmić i sve nas pošalje u Treću Galaksiju.
Možda ipak prođemo bolje nego preostali Indijanci koji žive u rezervatima koje su im Amerikanci velikodušno sagradili negdje u vrhu Kanade.

I jeste, sad vi ovo čitate i pitate se otkuda mi drskost da kritikujem blagoslovljeno američko tlo, i njihovu filmsku industriju, jer oni su, ipak, svjetska sila, a ja vam kažem da samo nastavite veličati samodestrukciju plaćajući DVD sa američkim filmskim sadržajem, a ja odoh gledati španske serije. Jesu patetične, jesu niskobudžetne, ali u njima barem ljudi nisu nacionalno isfrustrirani, ne ratuju, te jedni drugima govore da se vole u svakoj epizodi.
A kome ste vi to rekli zadnji put?

Lačević Lejla by infoBAR.ba
22.10.2007 17:20