Činjenica da živimo u vrijeme apsolutne degradacije svih društvenih i ljudskih vrijednosti nije više nikome nepoznata, a ni čudna.
Činjenica da je interes postao dominantna kategorija u svim socijalnim sferama nikoga ne plaši i ne rastužuje.
Izgleda da samo ja (i 5% sličnih meni, što bi rekao jedan moj drug) i dalje vjerujemo da „prijatelj“ nije samo imenica iz riječnika, čije leksičko a i drugo značenje još nije zaprljano i destruisano.

Prijateljstvo nije nešto što možete objasniti ili osjetiti tek tako.
To je posebna vrsta ljubavi, slabija u odnosu na intenzitet, ali jača u svemu ostalom.
Ne mjeri se dužinom trajanja, ali se ne stiče odjednom.
Prijatelj je onaj ko razumije. Ne mora nužno biti sličan vama, ali ni nužno različit.

Prijatelj je onaj pored koga možete sjediti satima, bez da progovorite, ali da je ta tišina razumljivija od bilo kakvih verbalnih ekspresija.
Ljudi su se nekada vezali za riječi – danas se ne vežu ni za šta.
Stubovi ideala padaju kao domine. Nula je najčešća brojka.

Prijatelj je onaj ko će doživjeti vaš uspjeh jednako i/ili identično kao i svoj vlastiti.
A ljudi više vole tuđi neuspjeh nego lični uspjeh. Zato što ne žive za sebe, nego za druge.
Prijatelj treba manje da govori, a više da čini. Manje da ocjenjuje, više da sluša.
Da hvali pred svima, a kritikuje daleko od svih.

Logika – neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj - dovoljno govori o tome dokle smo stigli sa Evropeizacijom i demokratskim vizijama o načinu života i ponašanja.
Materijalizovano koristoljublje doseglo je hijerarhijski vrh.
Ljudi jedni drugima okreću leđa – ali ne da bi se na njih oslonili, već da bi jedni druge gurnuli od sebe, što dalje, i što dublje. Pružaju ruke, ali ne i srce.
A prijatelj je onaj ko ti drži ruku, a dotakne srce.

Razmislite – koliko imate prijatelja? Ostavite se telefonskog imenika ili notesa.
Uradite ono najteže – poravnajte račune sa sobom i onima oko sebe.
Oduzmite površnosti i glumu, i dodajte otežavajuće okolnosti.
Znam da će vas rezultat ožalostiti. Kao što je i mene, kada sam učinila to isto.

Zato ...

Hajde da mijenjamo kolektivnu svijest. Patetično, ali od nečega se mora početi.
Tada bismo imali više prijatelja nego prstiju.
Možda bismo manje koristili kažiprst a više oči.
Hajde da jedan jedini dan ego zamijenimo trećim licem.
I budemo prijatelji.
A ne vukovi.

Lačević Lejla by infoBAR. ba
11.02.2008 19:22