Jutro. Ustanem polako iz kreveta i počnem razmišljati o snovima koji su se tu noć odigravali u mojoj glavi. Sjetih se kako sam sanjao svoju vlastitu krv, a to baš i nije lijepo, tako bar stari ljudi kažu. I onda počnem razbijati glavu o zid kakvo li će se zlo desiti.... I eto ga, čitam novine uz doručak i vidim cijene osnovnih namirnica za život porasle... a fuj, jednostavno rečeno fuj. Polako će sve da ide niz brdo, s jedne marke na dvije, a onda odjednom sve na stotinu. Tad ćemo opet početi živjeti onim starim životima na osnovu kojih se snimaju filmovi, ratnim životima.

Sjedim neki dan s prijateljima na kafi/kahvi/kavi, i razmišljamo šta bi da radimo. U  svoj toj priči sjetimo se da možemo raditi ono što svi danas rade kod nas. Možemo preprodavati neke stvari počevši od automobila, knjiga, mobitela, pa možemo da otvorimo ćevabdžinicu, ili u ilegalu, a jednostavno možemo da smislimo ideju za neki novi film bosansko-hercegovačke produkcije sa financijskom potporom neke strane zemlje, glumcima iz cijele bivše Jugoslavije i nekim stranim američkim glumcem, a ideja bi naravno bila ratna. Ipak smo svi ostali da ispijamo te kafe i kahvice i ništa od tih ideja  nije se ostvarilo osim što je prijatelj stvarno prodao mobitel. Vratimo se na put mog sna,  sanjao sam i da sam kupio novi automobil, e tu imam veliku vijest da ga nisam kupio. Pitam šta bi se desilo da sam sin nekog političara, ili super profitabilnog biznismena koji se razumije u korupciju i mito, pa da sam za doručkom rekao: „Oče, sanjao sam da si mi kupio novi automobil.“. On bi samo uzeo telefon, utipkao jedan telefonski broj, i za par sati bih dobio novi automobil s registracijom, sve bi bilo sređeno. Ali ja nisam takav, možda na sreću ili nažalost ne znam ni ja. Nekad pomislim da je sve super i divno. Život se igra s nama bilo da se radi o ljubavi, sexu, hrani , kupnji automobila ili tipičnoj prodaji političkog mandata. Nije lako/ lahko živjeti kod nas u BiH. Prolazim jedan dan gradom i vidim sve novi automobili na cesti, od onih s CD registarskim tablicama pa do onih s neonkama ispod, i muzikom od nekoliko hiljada W. Pričas s nekim i svi se žale da nemaju novca za neke osnovne potrebe. Ali svaki dan se može otići i lijepo ušetati u neki od ugostiteljskih objekata i kritikovati kako je konobar slab, spor pa čak i nepristojan, iako on radi za onu svoju teško zarađenu platu i trpi sve to, može se piti ness, cappuchino i tamo neke nove vrste kafa koje koštaju i preko dvije konvertibilne marke. Eh, i nema se novca.
Vršena su istraživanja i dokazano je da u BiH najviše novca ide na hranu, gorivo, kafu, alkohol i sex. Krenimo redom, kod kuće ste i jedete (hrana), izađete vani autom i morate nasuti neke tekućine u auto (gorivo) ipak automobil ne ide na mlijeko. Idete na kafu s prijateljima, djevojkom ili dečkom, a kad padne noć svi na party iliti dernek i pijemo alkohol, a sex naravno dođe zadnji. Čovjek kad je pijan je najopušteniji, svašta kažemo u tim trenucima. Nije džaba ona poznata : „Pijan kaže što trijezan misli.“

Tekst poznate pjesme ide ovako:" Dolazi noć, gasi se dan...". Da, kaže tekst dan se gasi, noć se pali i počinje neki novi život. Životi se rađaju ali i umiru. Ne postoji osoba koja će doći i reći da je bila negdje gdje niko drugi nije nikad bio. Ljudski um kako je shvatio da može razmišljati i da nije toliko glup (bar neki) posjetio je mnoga mjesta.
Kad krenemo od očitog kućnog praga i najzavučenije prašume na svijetu pa do Mjeseca. Mada negdje tako rijetko idemo, tako rijetko čovjek posjeti jedno mjesto koje mu je  blizu, a to je naša vlastita duša, srce, pa čak i um. Pa kad i provirimo malo, ma samo na sekundu prepadnemo se. Kako i ne bi jer smo postali svi tako ogorčeni, ljubomorni, pesimistični. Nestalo je one solidarnosti, optimizma prema svemu, nestalo je ljubavi. Momak ima djevojke i djevojke, naredao ih kao žvake u paketiću. I odluči se taj isti momak smiriti, i kaže sebi sad moram naći neku finu, zgodnu, i najbitnije nevinu. Bio  sam gad, idiot, sranje, ma svaki loši epitet koji se našao na putu prema muškracima ja sam ga dočekao, ali smirio sam se već duže vrijeme. Život je okrutan, ko će koga ukrotiti je veliko pitanje i borba. Žao mi je što smo svi postali ovakvi nikakvi, ono baš bez veze. Pa ni s najboljim prijateljem ne možeš popiti kafu onako kako se nekad pilo.

Ma možda i nije sve u toj ljubavi, u novcu, ma ni u autu, super skupom satu, ni mobitelu, pa ni sexu. Postali smo takvi da nam je bitno samo da smo najbolji u svemu, tako da sve ovo pada u vodu. Ako imam jeftin mobitel niko neće ni da priča sa mnom. Ako imam skupi, šminka telefon imaću i fantastične prijatelje, ako se mogu nazvati prijateljima. Mah, prijateljstvo je skupo danas. Nikakva ljubav neće obezbijediti novac za život, možda jedino ljubav prema politici. Ali imam jednu teoriju, politika je kurva. Tako da se i politika ubraja u jedan od najstarijih zanata ljudskog roda. I kao neke zemlje, one s lijepim i dobrim, kvalitetnim životnim standardom, trebali bi legalizirati prostituciju. Ali možda bi se onda ovi drugi našli ugroženi. Ipak kod nas je to tako. Plaća se za sex, kao niko ne može naći lijepu i pametnu djevojku, a toliko ih ima. Isto tako se plaća politika. Sve je postalo ispolitizirano, od nogometa do izbora za miss, a naročito izbor za pjesmu Eurovisije ili je Evrovizije. Toliko novca ide tamo da jednostavno nije normalno. Treba li bi uzeti pola toga i dati ljudima kojima to zbilja treba, onim časnim ljudima, invalidima BiH, pa djeci bez roditeljskog skrbništva. Ta djeca ništa nisu kriva.
Onim s CD oznakama otisnutim na stražnjicama ne treba ništa, onog dana kad budu radili pošteno (čast izuzetcima) zaslužit će prvo poštovanje pa tek onda ostalo.

Šta drugo reći nego nadati se boljem, ili bijegu iz ove zabiti, jer ako se susjedima otvore velika vrata EU, mi ćemo biti  kao u jednoj konzervi. Ipak sve ono što napisah nije ništa novo, svi to znaju. Samo nekad je potrebno reći neke stvari, malo da se sijetimo. Ja sam samo jedan neprijmjetan ljudski život kojem srce kuca i za najmanju pozitivnu stvar. Samo da je manje negativnih, crnih misli, događaja. Tako ću i sad završtii s pjesmom poštovanog gospodina Izeta Sarajlića :    

“Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime

Velike, bučne ulice - njih prepuštam velikanima istorije.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu ,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.”

Muhamed Mizić by infoBAR.ba
28.11.2007 5:52