Pesimisti, optmisti, diskriminanti, homofobi ama ima nas svakakvih i to je jedinstvena stvar kod ljudi, niko ne može biti savršen i imati sve dobro u sebi. Bićemo dobri jedan dan, drugi već malo manje, a treći, ama ni ne pitaj me ništa. Toliko ima stvari, priča, događaja oko kojih se može pisati i pričati, ali kad vas udari neka magična misao od koje nemate pojma gdje ste, jednostavno shvatite da nepripadate nigdje i nikom. Nije lako biti mlad čovjek. Toliko ideja, toliko želja, toliko toga što nikad nećemo vidjeti. Previše smo mali da bi smo mogli željeti i dobiti, lakše je samo željeti bez dobiti koliko god ona dobra bila.

Ono što ljudi nikako da shvate jeste to da su želje velike i mogu doseći veliki kapacitet u glavi, ali kad dođe ono bitno vrijeme, vrijeme dobijanja i ostvarenja istih teško će  to biti, i tu kapacitet popušta. Zavirimo u glavu jednog običnog čovjeka koji živi u svom neotplaćenom stanu  i vozi auto staro nekih petnaest godina. Kakve taj čovjek ima želje? Njemu je na prvom mjestu obitelj, hrana, režije, kredit, gorivo, pa tek onda sam on. Nije bitno hoće li taj isti čovjek raditi u nekom administrativnom uredu/kancelariji ili će kopati rupe po cesti, visjeti na nekoj zgradi ili brodu i na leđima držati tešku željeznu cijev koja metaforički pokazuje njegov život. Taj čovjek živi ne baš punim plućima, ali trudi se i zna da će mu se trud isplatiti. Ne, nije lako biti običan čovjek, radnik. Uzmimo u drugu ruku čovjeka koji prvo sebe negleda kao običnog, pa onda neće ni dopustiti da mu se drugi obraćaju  kao običnom i tu nastaju problemi. Nema normalnog ophođenja prema ostalim, prema okolini, prema ljudima kojima je nekad stalo do vas ili do tih ljudi koji kao nisu obični. Mah „kuršlus“ opći, pitam se da li su slavni obični ljudi ili ne, da li se vode tako u društvu, postoje li ljudi koji ih smatraju uzvišenim, većim od samih sebe? Da li je možda Deen nešto više nego običan čovjek, ili je to možda Sulejman Tihić, možda je to neko drugi, treći itd... Svi smo mi ljudi, živimo kao i životinje. Svi smo nekako povezani,   imamo tu neku vezu jedni s drugima, i baš te želje su jedna mala nit koja nas veže. Milioni i milioni žele samo jedno, biti živi i zdravi. Nekad  je i to teško, jako teško. Ljudsko biće se rodi, ni nema želje za životom, ali ipak drugi odluče da li će ikako živjeti, željeti ili ne. Čovjek kad je zdrav ima mali milion želja, a dok se malo razboli samo jednu a ta je da ozdravi. Šta ako ne može, šta ako je i to teško, i jeste nekad. Nema lijeka za sve, nema lijeka za pokvarenost, za podmuklost. Jedan od takvih je neki dan dobio nagradu koja ima ono naj ispred riječi. Kad bih samo mogao da imenujem, kad bih samo mogao da vrištim a da me niko ne čuje. Ali kako to? Prijetlji su ti koji se trebaju naći u blizini ako i kad nešto zatreba, ali prijateljstvo je skupo. Ha, čak je i to nekad jedna od želja, prijateljstvo. Da mi je upoznati licem u lice novog blogera u BiH. Tako lijepo je počeo pisati, on je Tito sadašnjeg doba, bar ga tako zovu. I ja bih možda tako zvao ali nisam poznavao Tita.Njega poznajem kao ne baš običnog čovjeka koji ima želja, što privtanih što javnih. Valjda će se jedna od tih želja i na „male ljude“ odraziti. A možda neće, samo će vrijeme pkazati.

Umjetnost je jedina koja zauvijek ostaje, bilo da je u notama, na platnu, ili čak napisana u obliku proze ili rime, nije bitno, ostaje negdje zanpisana. Želje nisu takve, njih ubija relanost koja je nekad gora nekad lošija, ali ipak ona je uvijek tu, uvijek nešto novo, nikad staro. Lično monotonost me ubija, i ne volim iste stvari da se dešavaju . Ako ništa drugu frizuru, zar ne. Promjene su uvijek dobrodošle s obzirom na realnost. Bilo bi dobro kad bi svi odjednom pomislili jednu istu želju , možda bi se ostvarila. Ta druga želja bi bila jedinstvena, zaželjeli bismo drugu realnost. Zašto da ne?  Možda bi tek na taj način bili slobodniji od svega. Bilo da se priča o politici, sexu, muzici, bilo čemu. Ne znam, čak i ova kolumna, možda da sam  pisao smaoo određenoj temi bilo bi super, kao na prijemjer sexu jel. Eh ma hajde uvjeren sam da ćebiti i desiti se ono što se mora desiti. Nije sve ni u željama, realnost ej takva da jednostavno ne pruža mnogo do jednostavnog filozoforanja da se ljudi samo zbune i izgube u gomili riječi, baš kao i u gomili obećanja koja se često čuju a rijetko ispunjavaju.. Pitao sam  se da li i ovaj put da završim s nekim stihom, i odlučih da da. Mislio sam neku romantičnu prozu prosuti ovdje ali ipak ne, biće to obični sti, životni stih koji je opjevala grupa s imenom „Hladno Pivo“ :

„Oko mene i u meni je
U očima ljudi koje poznajem
U fliperu lica i ulica
Glasovi, tonovi rasuti

Otkada jesam, otkad postojim
Tražim tu pjesmu da mi bude štit
I prave riječi da mi budu mačeta
Kojom ću sjeći sve što mi smeta

Za svoje male katastrofe
Što će ih bit' i što ih bilo
Tražim melodiju i strofe
Kao soundtrack za moj život.“

Muhamed Mizić by infoBAR.ba
04.02.2008 14:23