Nisam vjerovala da će mi se to dogoditi. Niti sam razmišljala o tome. Razvod je za mene vrisak očajnice, rupa od metka u glavi. Ova bitka nije pravedna.

Za vrijeme odmora koji mi je bio potreban kao kruh, prvi put sam se istinski suočila sama sa sobom. Na pustoj plaži, samo pijesak, ocean i ja. Tamo sam se osvrnula na život kojeg sam živjela, a koji ništa nije imao sa mojim stvarnim životom. Onim kojeg je živjela neka druga ja. U braku sa čovjekom koji voli muškarce, majka dva sina od petnaest i jedanaest godina.
Moj muž živi svoj težak život. Stresan posao i komplicirana veza sa prijateljem. U svemu tome, vidjela sam se u ulozi nekakvog fikusa: u kuhinji, lijepo odjevena, u pranju, peglanju, sa osmijehom “sve pet” pred gostima kada dođu, verzirana i zapravo korisna. Poput porculanske lutke. Vidjela sam i sebe i sve što se iza mojih leđa događalo.

Moja ljutnja i povrijeđenost nisu bile mjerljive. Suočila sam se sa sobom, sa rascjepom između onoga kako sam se ponašala i kakva sam bila zapravo. Predaleko je to otišlo. Izmaknulo kontroli. Moja borba da zaštitm sebe i djecu, pretvorila se u proturječnost. Konflikt u meni. Osjećaji panike, bespomoćnosti i straha, preplavili su me. Prije otprilike pet godina, sa puno odricanja i požrtvovanja, pokušala sam prihvatiti njegov coming out i prilagoditi se. Ali granicama nije bilo kraja, a ja sam dodirivala dno.
Bez obzira na djecu i mene, bila ja s njima ili ne, njegovi prijatelji-partneri su nastavljali prolaziti kroz njegov život. I naš dom. Nisam više mogla izdržati utjecaj muškaraca na moj život i život u kući, a da ih uopće nisam birala. Takvo što više nikad ne želim izabrati, nemoguće je. Sada sam oficijelno pred razvodom. Ovo je najteži period moga života. Raskid s onim što sam tako intenzivno pokušavala živjeti i za što sam vjerovala da je i u takvom obliku moglo postojati. Ono što mi nanosi najveću bol i čini da funkcioniram poput automata, je činjenica da sam prema tom razvodu išla puževim koracima. Oduzimala vrijeme samoj sebi. Sa svim tim osjećajima: emocionalna strana, kako za mene, tako i za dvoje djece u teškom periodu njihova odrastanja. Povrijeđenost, pa razumijevanje, borba protiv inferiornih osjećaja u sebi i opet pokušaji ljubavi.

Djeci nisam ništa rekla o homoseksualnim osjećajima njihovog oca. Stvarnih šansi je bilo malo. Zadesilo me kao poplava. Moja brana, moja bračna idila je stvarna, vjerovala sam. Financijska strana: Još jednom ispočetka! Ali znam da su za onoga koji poduzima korak, uvijek prisutne posljedice. Ovdje je bila riječ o morati. Sad i odmah. Dalje moram sama i točka. Sa naša dva sjajna dječaka. Bol, da. Ali također i oslobođenje - živjeti svoj život u potpunoj iskrenosti. Vjerojatno me čeka objašnjavanje djeci tog prešućivanja oko očeve seksualnosti. Vrijeme će mi reći hoći li i kada morati učiniti i taj korak.
On je bio prvi “pravi” muškarac u mome životu. Bio je dobar, zgodan i požrtvovan i zaljubila sam se u njega. Naša ljubav je rasla, postala čvrsta, dobili smo djecu i bili smo sretni. Ili to kažem pogrešno? Trebam li reći, ja sam bila sretna? Ne. I on je bio sretan. Sigurna sam u to. Dok se… nakon devet godina braka odjednom nije zaljubio u jednog muškarca. Tjedan dana je to uspio držati u sebi, a onda mi je rekao. I onda sva ta pitanja: kako to, kako je moguće, što se dogodilo... U isto vrijeme, strah me je i drago mi je zbog njega ali sam tako tužna. I nešto je puklo u meni, kao da je ogromni kamen lupio o beton. Ali bila sam slaba, morala sam ga uhvatiti! Plakao je i pokušavala sam ga ohrabriti; bit će sve dobro ljubavi, moramo naučiti živjeti s tim. Tri duge, usamljene godine sam to pokušavala. “Mogu ja s tim izaći na kraj”, mislila sam. “Prihvatila sam i ne može mi sad takvo što stajati na putu.” Dok nisam uvidjela da ipak tako ne želim živjeti. Previše me je stajalo ugađanje njegovim željama, stalnom vođenju računa o njegovim osjećajima… A gdje sam ja ostala?

Zajedno smo donijeli odluku da stanemo. Da napravimo konačan rez. I opet osjećaj da me lome na dva dijela i težina boli, koju ne znam opisati. A na drugoj strani, mogla sam odahnuti.
Nestala je nesigurnost i osjetim već malo spokoja oko sebe. Moja nova budućnost je još jako neizvjesna ali se više ne plašim. Sad moram na svemu tome puno raditi. Raditi na sebi i za sebe. Već četiri mjeseca živimo sami, djeca i ja. U drugom predgrađu Amsterdama. Često sam vrlo usamljena ali ipak ne toliko usamljena, koliko dok je on bio pored mene. I kako to, pitam se. Kako naći odgovor? Ponekad, ali jako rijetko se osjećam sretnom. Ali i to mi onda stvara neki osjećaj krivnje jer – smijem li se već sada osjećati sretnom?

Nakon dvanaest godina braka otići od svoga muža, upravo zbog toga što ga toliko volim i onda me to čini sretnom… Nije li to već vrlo ludo i čudno? Još uvijek ne stojim čvrsto na svojim nogama, ne može to tako brzo. Ali znam da očajno želim opet biti zadovoljna i vesela jer hoću živjeti. Izgraditi jedan potpuno novi život, moj vlastiti, s njim pored mene, kao najboljim prijateljem.

Saša Čokljat by infoBAR.ba
28.01.2008 20:49