Krađa, zločin, ubistvo, istraga, tragovi, truplo, svjedoci, detektiv, policija... sve su to konstruktivni elementi kriminalističkih romana i kratkih priča kojima se postiže napetost radnje, što čitaoca navodi da ne ispušta iz ruku zanimljivo štivo dok prati njegov narativni tok do zapleta, kada interesovanje dolazi do „usijanja“, gdje slast i želja raste do momenta kada napokon izviđa dosije kriminalca, pa i žrtve i svih likova, potencijalnih učesnika zločina. Čitalačka perspektiva hoće i želi da zadovolji svoje pitanje „šta se dalje zbilo?“ prolazeći kroz sve pore priče dok ne nađe odgovore.

Pomalo šaljiv, kapriciozan lik Jamesa B. Bellingtona sve vrijeme dominira pripovjetkom Tačno za desest minuta, i uvodi nas u ovu priču izrazitim dinamizmom, koji autor postiže sjedinjavanjem sa svojim likom preslikavajući svoje misli kroz njegove, dok nosi i ulazi u predvorje Gradske vijećnice sa kutijom koja postaje centar svijeta policije i istražitelja, te je njihov predmet silnog istraživanja koje uvijek izgleda kao jedan vješt „donkihotovski“ potez. Poručnik Wymar, oslikan kao prototip savjesnog „do groba odanog“ sluge policije stalno je za petama Bellingtonu i glavni vođa „pohoda na kutiju“ u kojoj ne može biti ništa drugo do bomba. Ta kutija ne bi bila toliko sporna, da je Bellington nije pokušao unijeti u gradonačelnikov ured, što je Wymaru dalo dovoljno motiva da ga “drži na oku“, sumjivca Jamesa C. Bellingtona, kako ga poručnik naziva. Mudro i vješto, James pridobija pažnju policije koja sve vrijeme ga smatra atentatorom, koji unaprijed najavljuje „da će raznijeti gradonačelnikov ured“ šaljući prijeteća pisma, stiče ozloglašen imidž, koji će mu polako ali sigurno ući u prilog. Kutija odlazi na analizu, očekivanja su ogromna. Čvrsto ubjeđeni da je u njoj bomba, napetih lica dočekivaju rezultate koji navode čitaoca na smijeh. U kutiji je budilnik koje je bio namjenjen kao poklon gradonačelniku. Ne uspjevši doći do gradonačelnika, James odlazi iz Gradske vijećnice, i dalje razmišljajući na temu „Koje bi mjesto bilo najbolje bombom raznijeti u zrak“. Dok James tako razmišlja o svakojakim mogućnostima kao što su kiosk ili Umjetnička galerija u kojoj su „ sve same brljotine“ za koje James kaže:“Za mene su to samo komadi platna gadno oštećeni bojama“ dok se raspravlja sa čuvarom, koji ga sve vrijeme umoljava da shvati te ljude jer „ne smijete ih prestrogo osuđivati. Bit će da ih je izum fotografije opasno uzdrmao. Kao i automatizacija – tjera ljude da uče nova zanimanja.“ U svom revoltu, James bi ih najradije spalio.

Autor, kroz svog lika progovara žargonskim jezikom koji je u njemu prisutan dok opisuje svijet oko sebe na ulici: „Na idućem uglu, dok sam čekao zeleno svjetlo, pogledao sam kraičkom oka prema kiosku. Neki dugonja u kišnom ogrtaču živahno je uzmjenjivao misli sa prodavačem“. U kontekstu ove rečenice, riječ dugonja izaziva smijeh. Na još par mjesta postoje slični primjeri, kojima autor postiže komičan efekat: „Čovjek u modrome zurio je naizmjenice u kutiju i u mene da bi naposljetku, čini se shvatio što se događa. Naredio je pajkanima iza sebe da odstupe.“ O ključnom liku raspleta pripovjetke, Geoffreyi Mipleu, čije karakterne crte autor ne opisuje, saznajemo jedino ono što za njega kaže James:“Zazvonio je telefon. S druge strane bio je Geoffrey Miple. On i ja bili smo 'cimeri' dok smo studirali i od tada ostali vrlo bliski. Gotovo nije bilo područja na kojemu se nismo savršeno slagali“. Obzirom da su prijatelji, u pripovjetci, upućeni su jedan na drugog. Geoffrey sa zanimanjem prati događaje između policije i Jamesa, kao da ima namjeru da i sam u njima učestvuje, ali, kako mu još uvijek nije vrijeme da postane aktivni sudionik, i dalje je misteriozan. On je negdje iza kulisa i čeka svoj trenutak da „iskoči“ na scenu.

Drugi posjet gradonačelniku biva mnogo dramatičniji od prethodnog, na kojem se čitateljeva pažnje neko vrijeme zadržava. James se obraća mladiću za stolom u predvorju, za kojeg se može reći da je službenik, kada u tom momentu, odmah iza njega se pojavljuje poručnik Wymar sa radilozima u čudno „ujastučenim“ odijelima koji će „na mjestu dođaja“, pregladati sadržaj „opsane kutije“. Policiji je sve jasno, James je prijetio prodavaču u kiosku, čuvaru u Umjetničkoj galeriji. Po njihovom zaključku, James je opasnost. No, kapriciozan kao i obično, James ih ponovo izigrava, jer u kutiji je budilnik. Još jednom, autor iznevjerava horizont iščekivanja kako policije i vječito pripravnog Wymara, tako i čitaoca. Ovaj put se zaista očekivala bomba! Sve liči na neslanu šalu. Nakon što su uvidjeli da ga nemaju na osnovu čega optužiti, napuštaju istragu. U dugom razgovoru sa mladićem – službenikom, James vodi zanimljiv razgovor o napravi koja pokreće mehanizam bombe „na otkucavanje“. Uvidjevši kako o tome ne zna ništa, ostaje zadivljen mladićevim znanjem. Iz razgovora uči kako se koristiti „dugmetom“ koje treba pritisnuti kako bi se bomba aktivirala. Ta „ideja o dugmetu“ pojavit će se u završnoj i u najnapetijoj sceni pripovjetke koja se odvija u Umjetničkoj galeriji, kada James demonstrativno u punoj prostoriji posjetilaca, gdje su smješteni nizozemski umjetnici, pred policijom i poručnikom Wymarom prijeti da će sve dignuti u zrak. Komešanje i panika. Ljudi vratolomno bježe u strahu od moguće eksplozije. U takvom jednom neizvjesnom momentu, ponovo ima komičan opis prostora iz Jamsove perspektive:“smiješio sam se slijedeći rulju kroz odio ranih američkih primitivaca, kroz hodnik s litografijama, kroz zbrkanu zbirku mladih umjetnika akvarelista nagrađenih na natječajima.“ Naravno, prisutna je i doza pristojnosti u ovom iskazu, ali riječ „zbrkan“ u začenju ove rečenice, može pobutiti čitav niz asocijacija na nedefinisane slike apstraktnog slikarstva, koje kad se tumače, čine se smiješnim. U tom okruženju, James napokon upoznaje gradonačelnika i iznosi mu svoje žalbe.

Kraj priče je eksplicitan: „Sutradan sam se sastao s Geoffreyem u St. Louisu. Pokazivao mi je tri Utrilla, dva Picassa i dva Modiglianija“. Geoffrey je napokon izašao na scenu, te se razotkriva čitateljima:“Sve se odvijalo savršeno prema planu. Sakrio sam se u zahod. Čim si ispraznio zgradu šmugnuo sam kroz galeriju, pokupio platna i sakrio ih pod ogrtač. Kada sam istrčao kroz stražnji izlaz nitko se nije ni osvrnuo na mene; mislili su da sam iz čopora koji te progoni“. Znači, plan je bio da dok James, kao klaun, zabavlja policiju svojim nastupom sa bombom, ovaj će krasti vrijedna umjetnička djela. Nakon Geoffreyeve pripovjesti Jamesu o njihovom uspjelom planu, njihov se razgovor dalje nastavlja:“Mogu pretpostavljati i sumnjati što god žele, ali ništa neće dokazati. Bit će dovoljno da moj odvjetnik zucne kako je neki očito snalažljivi tat ukrao nekoliko slika iskoristivši to što je cijeli grad bio u potjeri za mnom.“ – „Misliš li da bi smo mogli još jednom ponoviti taj trik? Upitao je. Nasmijao sam se. Ne, ni sličan. No uvjeren sam da ću pravodobno nešto smisliti za iduću priliku“.

Bogatstvo za tili čas u rukama blesavog šaljivdžije!!

Semir Avdić by infoBAR.ba
07.10.2007 11:23