RYUNOSUKE AKUTAGAWA (1892. – 1927.)

Nije li svaki proces dokazivanja istine mač sa dvije oštrice? Čiji je iskaz pravi? Ko govori istinu a ko laže? Kome vjerovati? Sve su to moguća pitanja znatiželjnika koji bi da „isteraju na čistac“ ono što se i „Slijepa Pravda“ bori da postigne mačem i vagom pri donošenju krajnjeg suda zlikovcu koji počini smrtni grijeh nad nevinim. Težak je to zadatak. Problem istine, njenog dokazivanja (onog pravog što zahtijeva sudski proces), jeste okosnica svekolikog Akutagawinog pripovijedanja u priči „U lugu“.

Zanimljiv je to književni uradak ovog japanskog pisca (koji je kasnije ekranizovao Kurosawa u filmu Rashômon), čije opisivanje mjesta i događaja liči na „edgaralanpoovski“ stil pun jeze, strahobalnosti, mraka i tame istinskog horora u kojem likovi postaju bestijalni nasrtljivi zločinici koji svoje žrtve hvataju na čudnovate priče o „tajnom blagu iz humka“ dok ih vode na buduće mjesto zločina. Veoma vješto, autor oslikava svoje likove kroz njihove postupke koji su uvijek detaljno iznose pred čitaoca, ali svaki od njih ima svoju priču i svoje svjedočenje pred višim redarstvenim nadglednikom (kojeg izravno nema u pripovjetci, te čitaocu ostavlja dovoljno prostora da nagađa kako je „on tu negdje i pomno sluša svoje svjedoke“.) Svi su oni tu: drvosječa, putujući budustički svećenik, redarstvenik, stara žena kao ključne figure po kojim autor organizira tekst pripovjetke (priopvjetka je podijeljena u pasuse koji nose iskaze svakog ispitanog svjedoka i zajedno čine prvi uvid u sliku zlodjela koje je počinio okrivljeni u gradu Kyoto, gdje je svo zbivanje radnje smješteno) da kažu da gradom vlada neman koja se zove Tajomauro, onaj kome se ovdje sudi jer „On je notorni razbojnik imenom Tajomaru“, posvjedočio je redarstvenik pred sudom koji na upite odgovara sasvim iscrpno i detaljno kao svaki častan i pošten „zakonom obavezan predstavnik vlasti“:“Od svih razbojnika što lutaju Kyôtom, taj je Tajomaru zadao najviše čemera ženama u gradu. Prošle je jeseni zajedno s jednom djevočicom ubijena neka žena koja je došla na obronak planine Pinova hrama Torbe, vjerovatno posjetiti ga. Sumnjalo se da je on to učinio. Ako je taj kriminalac ubio čovjeka, ne možete znati što bi učinio s njegovom ženom. Izvolite, gospodstvo, razmisliti i o tom problemu.“

Situacija je krajnje ozbiljna, možda jeste karikiranje, ali Tajomaruo bi mogao „zaglaviti u ćuzi“, jer optužbe su ozbiljne, ali mi to na kraju ne saznajemo (autor svog čitatelja ostavlja na „cjedilu“ jer ne saznajemo šta je, po njegovoj zamisli, bilo sa Tajomaruom, kako mu je presuđeno ne saznajemo.) Model, po kojem je ova priča izgrađena se slobodno može nazvati „priča u priči“ i sve su one upućene jedna na drugu, harmonično se vežu jedna na drugu i svaka od njih nosi „informaciju više“ od prethodne s ciljem rasvjetlavanja spornog ubistva. Slika se slaže kao mozaik, ali taj mozaik ne bi bio kompletan bez Tajomaurovog priznanja kako je nazvan cio jedan pasus ove pripovjetke, na koji se može gledati kao relativno – samostalnu pripovjetku i u njoj ćemo „čuti“ sve ono što treba da znamo „šta se zbilo na mjestu zločina“. Na samom početku Tajomauro je direktan:“Ubio sam ga, ali nju nisam.“, te je hrabar i krajnje otvoren:“Sada, kada je došlo dotle, neću ništa tajiti od vas.“

Upravo ovdje, od ovoga dijela pripovjetke, započinje propovjedanje o konkretno ubistvu – slučaju zbog kojeg se Tajomaru zapravo i sudi. Ubio je supruga mlade djevojke, za koju se može reči da je bio zaljubljen na prvi pogled. Njenu ljepotu Tajomauro poredi sa izgledom Bodhisattave, Buddhinim utjelovljenjem, što bi jednoj smrtnici u Japanu trebala biti čast kada joj neko uputi tako jedan božanstven kompliment. Njena ljepota i njegova želja da je ima za sebe, postaju glavni motiv zbog kojeg Tajomauro odlučuje ubiti supruga lijepe djevojke, te pred sudom jasno govori o tome i ne ustručava se da progovori o državnim zlodjelima nad ljudima na jedan mnogo suptilniji način koji oni upražnjavaju kako bi postigli svoje ciljeve:“...Toga sam trenutka odlučio oteti je makar morao ubiti njezina supruga. Zašto? Za mene ubojstvo nije teška stvar kao što bi ste vi mogli misliti. Kada je žena ugrabljena, njezin muž ionako mora biti ubijen. Kad ubijam, upotrebljavam sablju koju nosim o pasu. Jesam li ja jedini koji ubija ljude? Vi, vi ne upotrebljavate svoju sablju. Vi ljude ubijate svojom moći, svojim novcem. Ponekad ih ubijate uz izgovor da to činite za njihovo dobro. Istina je da oni ne krvare. Oni su u najboljem zdravlju, ali svejedno, vi ste ih ubili. Teško je reći tko je veći grešnik, vi ili ja. (Ironični smijeh.)“.

Naš hrabri Tajomaruo, po svim tačkama optuženi, bez dlake na jeziku „puhnuo je vlasti u brk“ za što treba mnogo hrabrosti kada mnoga zlodjela nekaoga vežu za osuđeničku klupu. Fabularni tok ove relativno – samostalne priče, se dalje nastavlja Tajomaruovim iskazom. Ispričao im je priču o „velikom blagu“ koje je pronašao u jednom humku na planini, samo da bi raspirio njihovu znatiželju, što mu i polazi za rukom, te mladi bračni par ga počinje slijediti. Uvidjevši da je njegov poduhvat uspio, Tajomaruo također uspijeva da pronikne u karakter supruga djevojke:“Kad je stigao pred lug, rekao sam im da je blago skriveno u njemu i pozvao ih da dođu i vide. Čovjek ništa nije progovorio – bio je zasljepljen pohlepom.“ U jednom momentu, Tajomaruo hvata čovjeka i veže ga za korijen cedrovog drveta, natrpava mu usta bambusovim lišćem. Djevojka mu je pružala otpor, kada je i nju htio vezati, svojim malim nožem. Uspijeva je savladati. Tajomaruo se ispravdava pred sudom kako mu nije bila namjera ubiti njenog muža već ponukan njenim riječima, odlučuje se da učini to: „Rekla je da bi bilo gore od smrti kada bi dva muškarca znala za njezinu sramotu. Vriskala je da želi biti ženom onoga koji preživi. Tada me je zahvatila bijesna želja da ga ubijem.“ Može se reći, da njeno prisustvo i svaka njena želja, Tajomaruu je zapovijest. Uzima sablju, u namjeri da se bori sa njim, nakon što ga je odvezao i poslije dvadeset trećeg udarca, suprug djevojke pada mrtav. Zanimljivi su još neki detalji na nivou samoga teksta.

Akutagawa, u par navrata, kod još nekih Tajomaruovih iskaza pred sudom, navodi u zagradama opise raspoloženja: (Ironičan osmijeh.), (Mračno uzbuđenje.), (Zadovoljan osmijeh.), (Prkosno ponašanje.), što u mnogome predstavljaju i liče na didaksalije koje su, zapravo, odlike dramskog teksta, a ne proznog, ali eto reći ćemo:“Akutagawa se malo poigravao, te ih je ukombinovao u tekst da bi čitatelju slikovitije dočarao dramatičnost svojih likova.“ Slijedeća relativno samostalna priča u nizu jeste Priznanje žene koja je došla u hram Shimizu, u kojoj se na čitav slučaj gleda iz drugog ugla. Djevojka, ožalošćena, tužno gleda na svog svezanog muža kojemu se povjerava kako je sada obeščašćena, jer njen muž ne strada kao junak, kako mu doliči, već biva „pokošen“ od sasvim jednog običnog razbojnika. Zbog narušene časti odlučuje da ga ubije tako što će ga zbosti nožem. Neočekivan prevrat! Žena ubija muža zbog časti koja je okaljana. Sam kraj je još jedna priča, ali ovaj put govori duh njenog muža koji je pozvan sa onoga svijeta da govori kroz medij i svjedoči pred sudom kako je vidio svoju ženu da se povija zahtjevima Tajomarua i da pristaje biti njegova žena, zahtjevala je da ubije njenog muža, jer jedino tako bi bila slobodna. Tajomaruo prilazi njenom vezanom suprugu nudeći da je ubije. Djevojka, sva preplašena počinje da bježi, a za njom i Tajomaruo. Uspjevši se odvezati, primjećuje nož koji je ispao njegovoj ženi, podiže ga i zariva ga sebi u prsa. Još jedan prevrat.
Ko je kriv za ubistvo. Tajomaruo? Djevojka? Ili je suprug djevojke izvršio samoubistvo? To je na čitatelju da odluči ko će vjerovati. Akutagawa ovom pričom kao da želi reći da istina može imati i lice i naličje, da je višeznačna, ili čak da nema apsolutne istine u svijetu oko nas.

Semir Avdić by infoBAR.ba
14.10.2007 12:25