?N??? ?A?T??
„Upoznaj samoga sebe!“
Pročelje hrama u Delfima
Promišljanje o kategoriji žanra od antike pa sve do danas dovodi nas zaključka koji kaže:“Žanr je evoluirao!“ npr. poznajemo jedan koji je nastao iz dva osnovna: tragedija + komedija = tragikomedija u kojeg smještamo sve ono što nam budi i smijeh i tugu u isto vrijeme, te onaj koji se još uvijek naziva eksperimentalni žanr, koji u sebe može da ujedinjuje sve dosada poznte. Međutim, kako je to izgledalo u praskzorje antičke dramske književnosti kao sestre teatra poslužit će nam Grci.
Prvim tragičkim pjesnikom se smatra Tespis koji je u 6. st. pr.n.e izveo prvu tragediju. Međutim, ova rana antička tragedija još nije imala pravi oblik drame u kasnijem i današnjem smislu. Još uvijek je pripadala horskim izvedbama uz par iznimki. Za jednu od njih je bio zaslužan glumac koji je istupio iz hora i s predvodnikom toga hora, korifejem, vodio dijalog “deklamovao horejske ili jambske stihove”. (I. M. Tronski; Istorija antičke književnosti) Druga iznimka je bio sam hor, koji se tu nije nalazaio da bi samo popunio prazninu, već je “učestvovao u igri, prikazujući grupu lica koja stoje u sižejnoj vezi sa onim koga pretstavlja glumac”(Tronski). Smatra se da je ovog glumca iz hora izdvojio sam Tespis. Njegove dionice, u samoj drami, još nisu bile velike, ali je on bio nosilac radnje budući da je silazio sa scene za vrijeme predstave i donosio nove infromacije vezane za samu radnju.
Sižei predstava su uzimani iz mitova, dok je se u nekim slučajevima dešavalo da budu uzimane i savremene teme. “Tako je posle zauzeća Mileta od strane Persijanaca, 494. g, pesnik Frinih sastavio tragediju Zauzeće Mileta; pobeda nad Persijancima kod Salamine poslužila je kao tema za Feničane...” (Tronski)
Djela prvih antičkih tragičara se nisu uspjela sačuvati tako da način obrade sižea nije potpuno poznat te se o njemu može samo nagađati. Ipak, smatra se da je osnovnu sadržinu tragedije “činilo prikazivanje neke 'patnje' (stradanja)” (Tronski), preko kojeg se može povući veza sa samom Sudbinom. Kako su bogovi personificirani, tako je i Mojra s vremenom dobivala iste karakteristike. Patnja je bila obilježje dramskih likova zahvaćenih voljom sudbine, Mojre, a već je opisano i kako je s vremenom nastala veza između misterija i drame.
Aristotel je posvetio cijelo jedno poglavlje svoje Poetike tragediji, tvrdi da je mijenjala svoj oblik. “Na ranijem stupnju ona je nosila ’satirski’ karakter, imala nekomplikovan siže, šaljiv stil i obilovala elementima igre, ozbiljnim delom postala je ona tek docnije”. Mnogim antičkim naučnicima smisao ovog književnog roda bio je nepoznat, tako da se za njega vežu različita tumačenja. Jedno od tih tumačenja svodi se na njen satirski karakter.
“Naime, u nekim oblastima Grčke, uglavnom na Pelopnezu, demoni plodnosti, među njima i satiri, prikazivani su u obliku jaraca. Drugačije je u atičkom folkloru, gde su peleponeskim jarcima odgovarale konjolike figure (sileni); ali je i u Atini pozirišna maska satira sadržavala, pored, konjskih crta (griva, rep), i elemente jarca (bradica , kozja koža), i kod atičkih dramskih pisaca satiri se često nazivaju jarcima. Figure u obliku jaraca ovplođivale su sladostrašće, njihove pesme i igre treba zamišljati kao kao grube i nepristojne.“ (Tronski)
Hor tragedije djelovao je i van Dionizijskog kulta. Predstavljao je mitološke figure “strasnog” tipa, slavio sudbine heroja. ”Herodot priča kako je K l i s t e n, tiranin sikonski, u početku VI veka težio da iz Sikona istisne kult Adrasta, koji je bio Agrivljanin, a Agrivljani i Sikonjani bili su tada neprijatelji, pa dodaje: ,Osim drugih pošta što su ih odavali Adrastu, slavili su muke njegove i tragičkim horovima, kojima nisu odavali poštu Dionisu, nego Adrastu. A Klisten je horove Dionisu vratio, a ostalu slavu dao Melanipu. , Taj Melanip bio je Tebanac i Adrastu ubio brata Mekisteja i zeta Tideja (V 67). Herodot prikazuje stvar tako da su Sikonjani jarčijim, tj. satirskim horovima najprije slavili Dionisa, pa zatim mesto Dionisa stali slaviti Adrasta, a Klisten je opet satirske horove pvratio Dionisu. Međutim, čini mi se da je najprirodnije pomišljati da su Sikonjani od Starine slavili Adrasta, dobro je bilo došlo što je znao da se u Korintu satirskim hrovima slavi Dionis, pa je to uveo i u Sikonu.“ (Miloš N. Đurić; Istorija helenske književnosti)
Iako se zasnivala na folkloru i ditirambu njen cilj je bio da prikaže moralni problem. Tragedija svoju građu crpi iz mita, prenoseći na jedan viši stepen herojskog duha, jedan te isti mit je predstavljan u različitim vremenskim periodima tj. jedan umjetnički naraštaj predavao bi drugom sa svim svojim idealima, društvenim i političkim uvjerenjima tako da je svaki tragičar mit prilagođavao svojim religijoznim uvjerenjima, izvlačio iz njega novi smisao života a ponekad bi prikazivao sliku svoga vremena i stvarnosti. Svaki naredni umjetnik je imao potpunu slobodu u preobražavanju mita i na taj način određeni mit postajao je poznatiji publici ukoliko je predstavljan na drugi način. ”Kako su tragičari isti mitski predmet na različan način i u različnom obliku obrađivali, kako su se koristili iznalascima svojih predhodnika, mjenjali ih ili čak i kritikovali i za koji su svoj nov postupak očekivali pohvalu od gledalaca, najbolji je za to primjer istorija Orestova povratka i njegove osvete na Egistu i Klitemnestri. Ta istorija čini sadržaj triju sačuvanih tragedija: Eshilovih Hoefora, Sofoklove Elektre i Euripidove Elektre.“ (Miloš N. Đurić; Istorija helenske književnosti)
Vrijedno je istaći Eshilovo tradicionalno vjerovanje koje je isprepleteno demokratskim uređenjem države kao karakteristiku njegovih djela. On vjeruje u realno postojanje božanskih snaga, koje djeluju na čovjeka i koje mu često podmuklo namještaju zamke, krivice predaka prelaze na potomke koji su osuđeni na propast dok bogovi postaju čuvari pravnih osnova novog državnog uređenja. U prvi plan se postavlja momenat lične odgovornosti čovjekove za ponašanje koje je slobodno odabrao. Da bi prikazao ljudsku sudbinu i ljudsko stradanje Eshil se bavi odnosom između božanskog utjecaja i svjesnog ponašanja ljudi, smislom puteva i ciljeva tog uticanja. Za građu svojih djela koristio se Homerovim epovima, modifikovao njihov siže tako da im je davao jedan novi smisao. Zahvaljujući njemu tragedija prestaje biti dio horske lirike koja prerasta u dramu, uvodi i drugog glumca s kojim se pojačava dramska radnja. Na dalje formiranje tragedije prelazi Sofokle, koji prikazuje ljude onakvi kakvi jesu, slobodne u svojim životnim odlukama. On uvodi trećeg glumca tako da dolazi do veće napetisti u samoj radnji. U daljnjem razvoju tragedija više nije prelazila okvir od tri glumca tako da on postje njen stalni oblik. Izdvajanje ličnosti i kritički odnos prema mitu, obje ove tendencije novog pogleda na svijet stajale su u suprotnosti sa ideološkim osnovama tragedije Eshila i Sofokla; Pa ipak su one dobile svoje prvo književno priznanje u granicama tragičkog roda. ”Tragedija je, dakle podražavanje ozbiljne (dostojne) radnje koja je u sebi završena i ima određenu veličinu, govorom koji je otmen i poseban za svaku vrstu u pojedinim delovima, licima koja deluju a ne pripovedaju; a izazivanjem sažaljenja i straha vrši pročišćavanje takvih afekata.“ (Aristotel; O pesničkom umeću).
Semir Avdić by infoBAR.ba
18.11.2007 13:55
|
