Da li je Evropska Unija doista demokratična? Da li je Vatikan talijanski sufler društvu, kulturi čak i vlastima? Je li sloboda govora doista svima zagarnatovana u zemljama pod zastavom sa zvjezdicama u kolu na plavoj podlozi? Da li umjetnici pisane riječi trebaju biti cenzurisani? Sva se ova pitanja nameću kada su u pitanju talijanski pisci kao što su Rita Monaldi i Francesco Soldi čije djelo Imprimatur već duže vrijeme u Evropi je bestseler, dok u svojoj zemlji o njima ni spomena nema zbog svoje kontraverzne priče o crkvi i njenim zavjerama mnogim, koje historija nije skrila, već omogućila ovome dvojcu da mnoge tajne „ugradi“ u siže svog romana. Vatikan im je zamjerio. Sramota za Crkvu. Kao posljedica autori romana, bivaju primorani napustiti zemlju. Žive u Beču i tamo  rade. U svojoj zemlji, nemaju izdavača, knjige im se ne prodaju, a u svijetu i drugdje stiču mnoge čtaoce. Isuviše je nego smiješno porediti demokratiju i komunizam, ali u ovom slučaju autori su doživjeli sudbinu mnogih svojh „kolega po peru“ iz vremena komunizma. Protjerani jer nisu mislili u skladu sa sistemom. Ali apsurd je mnogo veći ako se uzme u obzir činjenica da je Italija zemlja članica Evropske Unije, koja je, i pored svog statusa, ipak tako nešto dozvolila da podilazi Vatikanu.

Zemlja koja je dozvoljava da bude pod papinskim patronatom i poslije srednjeg vijeka? Sramota. Djelo Imprimatur,  koje su književni kritičari, zbog svoje strukture, žanrovski nazvali „historijski triler“ radi svoje velike sličnosti sa Umbertovim romanom Ime ruže (no ni to ne bi trebalo uzeti kao apsolutnu istinu, jer Eco nije izmislio ovaj žanr i učinio ga aktuelnim za postmodernizam. Mnogo prije njega stvarali su Agatha Cristie i sir Arthur Conan Doyle pisajući napete romane čija je radnja smještena u okvire kriminalističkog doimanja stvarnosti). Djelo je koje razotkriva mnoge zavjere katoličke crkve, što zapravo i čini „trn u oku“ papinskog Vatikana. Nakon desetogodišnjeg istraživanja po mnogim arhivima, Rita Monaldi i Francesco Sorti formiraju štivo bazirano na historijskim činjenicama sa kojim se poigravaju na jedan špijunistički način kroz svoje likove. Doba baroknog Rima se čini kao jedan veliki izazov u godini 1683 za njihovu priču. Vrijeme u kojem se sprema veliki napad Turaka na Beč, iznenadna biva dodatno uzburkano kada smrt jednog putnika u gostionici u centru Svetog grada, budi ogromnu paniku od kuge. Još jedan lik sa velikom znatiželjom (kako to obično biva u ovakvim romanima), nastoji da razriješi okolnosti pod kojim je putnik umro.

Njegov put će ga odvesti daleko, u svijet u kojem su vjera i politika vješto i grubo prepliću kroz tajne prolaze u kojima leži, dotada nezamisliva Evropa zavjere i najstrožije čuvanih tajni u historiji papstva. Znatiželja za onim što je strogo čuvano, običnog smrtnika tjera da sazna i razotkrije tu misteriju i dođe do spoznaje. Naime, ključni momenat u knjizi je dio, koji je naročito razdražio Vatikan, taj u kojem se spominje ondašnji papa koji je potplaćivao tadašnje protestante da namjerno izazivaju nerede sa katolicima. Sjaj i svjetlost Svete Stolice na ovaj naičin se zablati i ostade ukaljan. Nije to nikome čast, pa ni samom Papi, ali ljudi, ako ništa, barem zaslužuju istinu što ovaj roman  i omogućuje. Nije riječ o još jednom romanu za zabavu koji će čitaocu skratiti vrijeme, već je rijeć o romanu koji otkriva mnoge perfidne igre koje su mnogi u to vrijeme vješto igrali, krijući se iza krinke vjere i skrušenosti dok ostavljaju pustoš iza sebe (nešto slično kao što to danas rade političari u ovoj zemlji), te je nezamislivo ga staviti pod isti nazivnik sa Da Vincijevim kodom Dana Browna (čija su historijske činjenice čista fikcija). Autori se nisu štedjeli da u svoj rad ulože trud i energičnost u kojem su čitavu deceniju istrajavali, i na kraju postali najčitaniji izgnanici u Evropi, a i šire.

Semir Avdić by infoBAR.ba
11.12.2007 18:59