Švedska. Sniježna vrlet sjeverne Evrope iz koje dolazi, i mahom se širi, poput groznice Waterloo, Dancing Queen, Mama Mia, The Name of The Game s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sve sami hitovi popularne Abbe što raznjiha kukove cijele jedne generacije. I dan danas, njeni pripadnici, sa sjetom othukuju kada vide plesni podij, onako u florescentnim bojama neonskog svjetla i blještećeg odsjaja disco kugle sa stropa što ostavlja čudan i psihodeličan dojam vremena i prostora. Bila su to naša „zlatna vremena“ – sa ponosom kažu. Bilo nekad jedno „zlatno vrijeme“ što se prostrije kao oluja po vrelom Jugu. I od tada, taj ledeni Sjever, stade da kreira, na jednom globalnom planu, pop – kulturu Evrope i svijeta. Eh, Švedi ko bi pomislio da i vi možete biti „vrckasti“ i rasplesani, kad svugdje u svijetu važite za umjerene i pedantne ljude koji drže do sebe. Uvijek je nekako „logičnije“ da Jug kreira sve ono što je živost, strast, jer ljudi sa Juga su upravo to: živahni i strastveni, impulsivno – osjetljivih karaktera iz kojih iskače na trista čuda te kao takvi, u stanju su da stvore umjetnost u svoj njenoj ukupnosti (od muzike, teatra, književnosti i slikarstva). U svijetu kao što je ovaj, takva jedna predodžba ne vijedi, zato što sa svakog ugla „neko vreba“ i „samo što ne iskoči“ sa svojim djelom pred lice svijeta. Danas mnoge stvari niču kao „gljive poslije kiše“ u našem svijetu „Meca i Peca“, blagodarki i instant šljaštavih kokica... Ups... Stop... Ne bih da skrenem sa teme, časno i pošteno ostat ću kod Sjevera. Jedna je Abba ostala u kolektivnom pamćenju. Smijenilo se vrijeme, pa i tokovi, ali, ikone jednog vremena preživješe bure, pa odnekud se još uvijek može čuti sladunjavi „swedish pop“...
Kristina Lugn, još jedna zanimljivo „otrkorovenje sa Sjevera“ je dospjelo i do nas kroz časopis za nauku, književnost i kulturu Most, broj 123-124, u kojem autor članka donosi fragmente njenih pjesama, opet o ženi koja razmišlja o sebi, svojim mogućnostima, alternativama... za nju kažu da je avangarda švedske književne scene:
***
Postoji masa žena mojih godina
koje imaju još slabije razloge da vole same sebe
i tjerju druge da to ipak rade
Iako nisu ni lijepe
ni vrijedne na neki drugi način.
Galop, galop.
Možda ipak i nije tako besmisleno
bojiti biljnim bojama.
kretanje je takođe dobro naročito za mozak.
i izražavanje osjećanja u keramici.
jer se istovremeno dobije masa predmeta
koji kući daju posebnost.
Nešto čime se može ponositi.
Galop, galop.
***
Nije ništa tako lako eksploativno
Kao ljudska samoća.
To je osnova svog mog
Poslovanja.
***
Ja znam jodlati
šumska vila me tome naučila.
Naučila me kako se pere runska vuna
na dvadesetpet stepeni da se ne zgužva
i da se glas ne ošteti.
Mljekara je uvijek bila zatvorena
dok sam bila mala.
Svi policajci su bili primorani
i ja sam ih voljela
jer bi držali moju ruku u svom džepu
dok su se mali dječaci igrali ispod Velikih kola
u najtajnijim šumskim područjima
muških toaleta,
onim koje je moja kuma ukrala
iz porodične sehare.
Uvijek kada bih pjevala
širila bi se najdomaćija
slova u moje ime
iznad zaključanih vratnica kuća u nizu.
I čim bih osjetila milovanje po obrazu
znala bih
da sam izložena krivičnom djelu.
Ja nemam pojma šta se radi
kad se plače.
Ali znam jodlati.
„Lirski subjekt“ je u njoj, Kristini Lugn, što se kroz poeziju realizira. Kristina Lugn, svjesno o sebi, o prošlosti, o sjećanjima, o ženi sa Sjevera...
Semir Avdić by infoBAR.ba
12.01.2008 12:56
|
