Sakuntala – iz siromašna mita u bogatu Kalidasinu dramu

Romantičarska Evropa, na čelu sa Goetheom, Herderom i Schillerom sa velikim oduševljem dočekuje znamenito Kalidasino dramsko – lirsko djelo Sakuntalu, koje se od mitske predaje pretvorilo u dramu čiji likovi bivaju uslovljeni božanskim intervencijama koje im znatno određuju tok sudbine i njihovih života što bivaju isprepleteni ljubavlju, nepovjerenjem i uplitanjem onih čija je moć veća od one obične ljudske  - gdje kletva stvara razdor među onima koji se iskreno vole. Goethe je, u svojim čestim spominjanjima Sakuntale, iznosio i svoje impresije:“...spominjemo na prvom mjestu Sakuntalu u koju smo se godinama zadubljivali s divljenjem. Ženska nevinost, popustljivost bez krivnje, muška zaboravnost, osamljenost majke. Sin koji sjedinjuje oca i majku, sve najnaravnija stanja, ali se ovdje odvijaju u predjelima čudesa koja lebde između neba i zemlje kao plodni oblaci, pjesnički i sasvim prirodna radnja koju izvode bogovi i božanska djeca.“ (U: Radoslav Katičić; Stara indijska književnost; Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1973. str. 288.)

U par rečenica, Goethe uspijeva da sažme čitavu suštinu ove  ljubavne staroindijske drame.  Mit i drama se po svojoj osnovnoj priči podudaraju, tako da su im počeci, odnosno uvod u radnju, opisani epski, prikazom velike i brojne vojske cara Dušjanta koji odlazi u lov na divljač, gdje prema mitu pustoši tri šume, dok u četvrtoj se odmara u hladu i cvijeću. U toj šumi će Dušjanta ugledati prelijepu Sakuntalu kako razgovara sa prijateljicama (prema drami, dok u mitu Sakuntala izlazi iz kolibe i i ukazuje mu gostoprimstvo koje zaslžuje čovjek njegovog statusa – dosnosi mu počasni napitak od meda). Iz obje priče se mogu doznati tradicionalni običaji o sklapanju braka, koji i danas vladaju Indijom, što ukazuje da su, uprkos vremenskoj distanci, ostali očuvani u indijskom društvu. Zaljubivši se na prvi pogled, Dušjanta je odmah poželio da Sakuntalu uzme za ženu (pored ostalih koje je imao na svom dvoru u Hastinapuri, jer imati mnogo žena je čast.) koja je jedina dostojna da bude njegova carica. Oboje stupaju u brak po običaju gandharve (najliberalniji način stupanja u brak koji tradicija dozvoljava, na osnovu uzajamne saglasnosti budućih supružnika.) Kalidasa znatno obogaćuje „dramatizovani mit“ mnogim sadržajima koje nećemo susresti u „šturom“ mitu. Dušajanta odlučuje da se vrati u svoj grad, dok Sakuntali daje obećanje da će po nju poslati vojsku da je časno dovede u dvor kao njegovu buduću caricu koja će zajedno sa njim vladati Hastinapurom sa njihovim sinom. U drami, Dušajanta prije svog odlaska poklanja Sakuntali prsten kao znak raspoznavanja koji će mu pokazati kada za to dođe vrijeme. Ono što će narušiti čitavu idilu njihovog braka i preokrenuti čitavu radnju sa puta prema skorom „happy endu“ jeste dolazak brahmana (hinduskog svećenika) Durvasasa u šumu u kojoj je živjela Sakuntala, koji baca na nju kletvu „o zaboravu onog na kojeg ona misli“ zbog njene nemarnosti prema njemu. Zaborav Sakuntali postaje kamen spoticanja i u mitu i u drami u dokazivanju svoga identiteta pred Dušajantom da je njegova supruga. U mitu je božanska intervencija prisutna, ona dolazi sa neba u vidu glasova koji mu potvrđuju da je Sakuntala njegova žena. Drama prati Kalidasinu razvojnu nit događaja, još uvijek nema božanske intervencije, ali prisutno je „čarobno sredstvo“ kojim se Sakuntala nastoji pred njim prikazati njegovom, što joj u prvi mah ne polazi za rukom, nakon što shvata da je prsten izgubila na putu do Hastinapure. Kalidasa kao da namjerno želi odužiti Sakuntalinu agoniju, što ustvari stvara napetost kojoj drame i podliježu kako bi samu radnju učinile neizvjesnom po gledaoca. Uprkos njenoj ljepoti, u nemogućnosti je da prepozna Sakuntalu i ne shvata je kada kaže da nosi njegovo dijete.

Uprkos svemu, Sakuntala ostaje u Hastinapuri u svećeničkim odajama dok ne rodi dijete koje će je opravdati, kao Dušajantinu suprugu, ako bude imalo na sebi znake ratnika. U tuzi i očaju, Sakuntala se moli bogovima za pomoć koji na zemlju spuštaju zraku sunčeve svijetlosti koja je odnosi. Na dvoru se odigravaju scene hapšenja dvojice ribara, kod kojih je pronađen prsten za koji se sumnja da je ukraden iz kraljeve riznice. Ugledavši prsten Dušajanta se počinje sjećati Sakuntale i njihovog djeteta. Uvidjevši da Sakuntale nema, Dušajanta se obraća Indri (bogu raja) da mu pomogne u potrazi za Sakuntalom. Na božanskim kolima Dušajanta se uzdiže na nebo. Pri povratku, prolazi pored boravišta mudraca Marice gdje ugleda mladića kako se bori sa lavovima prema kojem je odmah osjetio privrženost. Čarobno sredstvo ponovo „iskače“ u prvi plan. Oko mladićevog vrata je hamajlija koja ga štiti od nepoznatih ljudi. Ukoliko ga dotaknu pretvaraju se u zmiju, ali to ne važi za oca. U momentu kada ga je dotakao Dušajanta ne mijenja oblik, već ugleda Sakuntalu kako mu prilazi, kojoj pada pred koljena i moli za oprost.
Na samom kraju Sakuntala mu objašnjava sve u vezi sa kletvom, dok ih mudrac Marica blagosilja.

Iako je Sakuntala iz perioda indijske zrele drame, u njenom sižeu su prisutni fantastični elementi (u mitu su oni neizbjeđni) koji dominiraju i daju dojam bajkovitog, što u mnogo čemu „baca tamnu sjenu“ na likove koji ne razrješavaju svoju sudbinu svojom voljom – te je drama, tačnije sukob između pojedinaca isuviše statičan. Njima je uvijek potreban posrednik koji će im pomoći da ostvare svoje ciljeve (zazivaju bogove i oslanjaju se na „čarobna sredstva“), da djeluju, te im nerijetko pomažu da uklone patnju iz njihovih života, uzrokovane od strane pojedinca koji im staje na put ka sreći. Po nekom nepisanom pravilu, junaci prelaze iz sreće u nesreću i na kraju, nakon mnogih peripetija, dolaze u ponovne trenutke sreće. S druge strane, Sakuntala je ljubavna drama u kojoj iskrena ljubav ipak pobjeđuje.

nastavlja se...

Semir Avdić by infoBAR.ba
25.01.2008 10:07