
Proljeće i ljeto u našem gradu je specifično i reklo bi se “puno sperme i dijaspore“. To je vrijeme kada je njegov mali svijet ispunjen do zadnjeg mjesta. I vani i unutra.
On je nekako sav na krivo, tako hoda i tako školu onu - mahalsku uči kako od nas, tako mi od njega. Kao da se muči da nekako dokaže da ima i važnijih stvari na svijetu od čistih pravila struke. U Dairama u kojima smo uz njega i njegove upadice, koje su samo njemu svojstvene, provodili dane i noći uz zohvu i crnu – tursku a bosansku kafu, on bi gledao utakmice na malom crno bijelom televizoru smještenom na polici iznad šanka. Puštao bi istu muziku koja bi tjerala neželjene goste, te nove face nenaviknute na već odavno poznatu atmosferu. Onu koja je nama tako godila i činila nas tako posebnima. Obično bi hvalio svoje odjevne predmete, u isto vrijeme im se rugajući i stojeći pored drvenog šanka grickajući fine „Badem“ poslastice. Svima bi nudio iste, bez srama i bez straha da će mu neko od nas sve to i pojesti. Uvijek je imao toga još, skrivenog za sebe i za one koje bi on prepoznao kao dobre. Ulazili su mnogi i prolazili. Sjedili na sećijama čiji je raspored strogo kontrolisao. Nekad bi me neki i željeli izgurati i proširiti se tako da mjesta bude a čini se da ga nema. Tu je uvijek uredovao on. Mjesto bi mi našao za tren oka, i svi bi za divno čudo bili smješteni u bukvalnom smislu na „svoje mjesto“. Pogledom bi zadovoljno pregledao nas – mušterije. Zatim bi rukom poravnao kravatu, i zategao rukave, počeo se smijati onako kako samo on zna. Na način koji mnoge plaši, ali mnogima i imponira. Neke koji sa strahom prvi put ulaze u njegov svijet, protresao bi kanonadom pitanja :
„Šta ima? - Kako si? Jesi dobar? – Dobar Ti?“
Zaprepašteni bi na trenutak postajali izgubljeni, ali oni naviknuti bi i dalje odgovarali stručno na njegova pitanja, čiji se redoslijed nije nikad znao niti se naslućivao njihov kraj.
izgled tek pometenih ćilima na kojima su se ponosno redale nargile, koje su mjestu davale neki specifičan šmek. A on, mangup, odjednom izroni iz mraka i u par koraka, stvori se nad nama. On i njegova tacna. Stajao bi minutama nepomično i gledao u nebo, dok bi zbunjeni mušterija očekivao uljudno :
„Izvolite !“
Ali ne to nije bio njegov stil, možda zbog nečeg u zraku on bi se samo grohotom smijao. Ljeto u Sarajevu u mozak zapeče, sve proguta vruća izmaglica i topli asfalt, ali mi znamo gdje se skloniti, kod njega u njegov mali svijet u hlad pod drvo. I tada samo par njegovih koraka donosi svježinu i specifičan dah -ljepote momenta i pića koje se nalazi naredano do posljednjeg mjesta na njegovoj okrugloj tacni. Naručuje se sve, a dobije se i ono što nije poručeno, jer se na kraju shvati da je on bio u pravu i da makar neželjeno, on donosi baš onu pravu stvar. U rijetkim momentima odmora promatrao bih ga kako otpuhuje dimove nargile koju je sam sebi napravio, ali otpuhuje i fućka baš onako jako i kako treba, reklo bi se „Iz jaja“ , a ne kao ona druga raja
Bilo je tu njih, koje su se stalno vrtile oko njega, a on bi samo odmahivao rukom i govorio, me neće me niti jedna, nešto im nisam…. On je tražio neke svoje „šeme“ a one bi glumile da su do grla zaljubljene u momke s kojima bi dolazile. Iako su mislile da je on „običan“ konobar, u suštini su znale da treba s njim prozboriti koju pametnu. Jer su kod njega uvijek nailazile na osmjeh i grimase koje bi ih nasmijavale do suza.
Ali svake zime u malom svijetu u kojem smo provodili sate na kafama, on bi uvijek smišljao neke nove fore. Pri izlasku na zimu uvijek bi nas upozoravao da je vani baš hladno i da smo možda mogli provesti još koji moment unutra s njim, iako nam je već „uzeo novac“ za pića, koja u njegovoj kafani u suštini i najmanje koštaju, jer su tu mnogi naučili i puno više, i vidjeli puno ljepše.
Eto ja sam postao neko ko piše, ko vidi i čuje, možda malo više nego ostali, ali možda samo možda, neću uspjeti da Vam dočaram svu ljepotu, šmek i miris mjesta, u kojem je on apsolutni gospodar situacije.
Mjesta koje se u Sarajevu teško pronalazi. Mjesta skrivenog, kao namjerno od pogleda i turista, bilo koje vrste, malim labirintom sokaka.
Ako ipak pronađete mjesto, upoznate Emira, osjetit čete i pravi duh raje i ljepotu svakog izlaska s ljudima koji se prepoznaju i viđaju još samo na rijetkim mjestima, u pravo vrijeme.
Tarik Kapetanović infoBAR.ba
04.12.2007 12:03
|