Pomalo zbunjujući naslov ali ni najmanje zbunjujuća tema. Naravno opet ograničena prostorno pa mogu reći i regionalno. Šta je u suštini za koga čejf, kako ga prevesti, i pod koju kategoriju svrstati?
Jednostavno nije moguće strancu ali i bosancu bez čejfa objasniti njegovo značenje.
Čejf je Čejf reći će mnogi.
Ti isti tvrde da čejf ima svoju cijenu i da se svaku od najrazličitijih želja koje pretvaramo u uživanje pa i čejf na kraju na kraju žestoko platimo. - Možda ali na čaršiji se još uvijek čuje :
„čejf je čejf“
U Šeher – Sarajevu davne 1760 godine živio je neki Smail, bio je tirjaćija, po tumačenju riječi strastvenui uživalac nečega, opijuma, droge, kafe, duhana, u suštini svog čejfa.

U Sarajevu opet 2008 godine mnogo nakon Smaila ponovo žive tirjačije. Prolazim kroz grad i vidim ih po svuda, s podsmjehom komentarišem, njihove izraze lica, način držanja šoljice za kafu, njihov način komunikacije, njihove uske poglede na svijet, njihove odjevne predmete, njihove partnere žene i muškarce. A onda shvatim gdje sam i šta sam. Hodam istim onim gradom u kojem oni uživaju. Nalazim se tu tik pored njih, svakodnevno. Dok hodam, dok vozim dok sjedim. Postao sam, a možda sam i oduvijek bio jedan od njih. Čisti i jednostavni tirjaćija. Uživam u danu, momentu, životu koji mi je pružen. Koristim kao i svi svoja sredstva, svoje metode da bih došao do onoga u čemu uživam. A kada se samo malo saberem i prihvatim činjenice onakvim kakve jesu, to je čisti i tako lako prepoznatljivi čejf.
Enormne količine nervoze ispoljavam kada vidim i uočim pogrešno funkcionisanje nečega, -barem po meni i mojim nahođenjima, što je opet totalno pogrešno. Vozim se svakodnevno, kroz grad u kojem je davne 1760-tih neki Smail čejfio, i nikako ne mogu da odčejfim. Gužva na putu, rupe na cesti, zastoj, hrpe snijega na cesti, radnici sa strane, neko nešto rovi neko nešto kopa, odvoz smeća je tu baš u vrijeme mog odlaska na posao. I iz mene izlazi psovka za psovkom, žmigavac lijevi žmigavac desni, gas zaobilaženje mrzovoljan pogled.

I u jednom momentu se sjetim ćejfa.
Shvatim da nemam potrebu da žurim. Sve će doći samo od sebe i sve će biti onako kako mu je propisano. Još uvijek sam u Bosni i sve funkcioniše po tom principu. Ujutro ponesem novine, i napravim neki sendvič i krenem. Auto lagano klizi cestom ispod točkova se osjete tupi udari o rupe na cesti. Ne sekiram se. Prva gužva je već tu i tu počinje moj čejf htio to ili ne. Lice mi obasjavaju crvena svjetla koja su znak zakočenih auta. Uzimam novine i čitam, automobil klizi niz cestu i radi u mjestu. Promatram ljude izraze lica, smijem se i tugujem. Čitam reklame na velikim panoima. Znam sve nove slogane. Za tren oka sam već blizu posla uzimam sendvič i jedem. Doručkujem u autu. Odjednom ispred mene zgrada u kojoj radim, kasnim znam, ali šta sad taman sam stigao na kafu.

I ponovo kafa i čisti gubitak vremena reklo bi se. Nakon posla, uvijek se neko nađe da želi popiti kafu baš samnom ili ja s njim. Kako je lijep osjećaj kad te se neko sjeti ili se ti nekoga sjetiš, ama baš svaki dan. To nam daje specifičan osjećaj da nismo sami. Bar ja nisam niti jedan dan. Uvijek je tu neko ko želi dio svoje svakodnevice podijeliti samnom ili obratno.

Pitam se zašto baš kafa, i u šta sam se ja to pretvorio, i u suštini jesam li ikada bio drugačiji. Možda samo mogu prepoznati druge ali do sada nisam želio da spoznam svoj čejf. I na kafi, priča o kafi. Svaki put neko nova muška priča. Pomislim, pa ova priča može biti i laž. A onda shvatim da mu je baš u tom momentu u suštini čejf da laže.
„Tare jarane, zvao sam je na kafu….!“
Jednu za drugom, i uvijek i ponovo kafa na kojoj će njih dvoje potrošiti dio svog dana. Razmislim malo bolje, šta gube?

Ni vrijeme ni neki veliki novac! Obavljaju samo dio onoga što im je čejf. Pomislim zašto muškarci uvijek pozivaju žene na kafu u početku, a ne na večeru ili nešto bolje i glamuroznije, nešto što košta puno više?
Sad znam zašto, kafa se ipak mora pristaviti, i to je valjda neki čejf.

Tarik Kapetanović infoBAR.ba
17.12.2007 13:25