Fotografija ili slika kažu da govori više od hiljadu riječi. Slika zaista predstavlja moment u nečem što se zove vrijeme. Onako zaleđen i hladan moment s nasmijanim licima koja su možda par trenutaka prije samog slikanja bila tužna sjetna, ili pomalo uplakana. Za slike ili na slikama se svi smijemo. U početku razvoja fotografije ili slike, na prostorima današnje BiH slika je bila „abuzemze“ ili „zabremedet“ ili nešto jako važno, nešto jako interesantno. Lijepo je gledati slike djece s početka našeg vijeka, crno bijele otiske koji su ipak imali svoju boju. Djeca u tuti s izgubljenim pogledom prema fotoaparatu, žene koje skrivaju svoje poglede od tog „čuda što sijeva“, „uh neuzubilah!“.

Rijetki su u to doba željeli, ali još rjeđi su u to vrijeme imali mogućnost da se slikaju. Nerijetko se zapitamo kako su baš naši roditelji, djedovi, bake-nane, tako lijepi na tim starim skoro žutim fotografijama, a mi, tako ružni baš na svakoj našoj uslikanoj modernim mobitelima, modernim fotoaparatima, s milionima pixela.

Odgovor je jasan, oni su se slikali „đahkad“ ili s vremena na vrijeme iako to nije pravi prevod za „đahkad“ Nakon toga fotograf, majstor bi kistom nježno uljepšavao svoj rad a onda ga predavao mušteriji. Koja je, ako je žensko naravno odolazila zadovoljna i puna sebe iz fotografskog dućana.
Slikalo se i u kućama, ali rijetko. Slikana su sjela, sastanci, druženja. Posebno pikantne fotografije iz tog perioda bile su slike begovata. Begovi i poneki aga bi se slikali, sami, sa svojim porodicama, ili samo s „hanumom“ onako za sjećanje. Danima i satima bi žene pripremale haljine i na minderu i birale specifičnu pozu i ugao iz kojeg će fotograf uslikati njegovu i njenu možda prvu i jedinu fotografiju.
Birale su se marame, odjela, čakšire, fes, kat, almasli grane, lijepo izrezbareni drveni „šćap“ ili štap kako ga mi zovemo, možda poneka kubura za pasom, ili puška na zidu. Posebno je bilo bitno imati prirodno ali lijepo uređeno okruženje samog halvata. Mali bijeli zarčići, kerane store, bijeli heklani stolnjak na peškunu, i ko je imao - naravno nargila.

Falila je samo hanumska poza, ili begovska nadmena figura pored nje. Nerijetko se begovat slikao i odvojeno. Jedna slika za hanumu, a druga za bega. Fotograf bi dolazio u halvat čekao i čekao i kada bi pronašao pravi momenat, nastala bi slika. Himber ili neko slatko onako s nogu, čekalo bi ga uvijek na peškunu koji je bio skriven negdje iza aparata.

Za razliku od gradskih sredina, u kojima je begovat danima pripremao, mjesto i vrijeme slikanja, seoske sredine nisu imale tu privilegiju. Fotografi, velikim djelom stranci za austrijskog vakta, bi hodali i dolazili do zabačenih sela u kojima su pronalazili interesantne portrete, arhitekturu i prirodu. Seljaci mahom -u poslu- bi se slikali u redu, onako na njivi ili pored kuća, u to vrijeme građenih od kamena sa zemljanim podvima i pokrivenih šindrom. Gazda doma bi onako pomalo grubo prihvatio svoju životnu saputnicu i ono malo nejaći poredao ih sve po strogom propisu i slika bi nastala ali i ostala u njegovu domu, da prkosi ljudima u selu ali i vremenu.

Vrijeme je ono koje donosi promjene, ali ne na slikama nego u ljudima. Vrijeme pokreće ljude, vrijeme ih premješta, i ono je osnovni krivac za postojanje nekih novih, boljih a u isto vrijeme lošijih slika. Danas mnogi sa sjetom sjede i gledaju albume sa crno-bijelim slikama svojih predaka. U nekim albumima je samo tri ili četiri slike, u nekim ih je na stotine. Sve u zavisnosti gdje su i na kojoj lokaciji fotografije nastale. Fotografije nisu izgubile svoj čar ili ljepotu ali ljudi svakako jesu.

Danas u velikim centrima, koji u BiH nisu veliki, a još manje centri, ako gledamo globalno, žive novi ljudi. Ljudi koji su s velikom pažnjom i u cigar papiru donijeli svoje slike u grad. Slike kako njih tako i njihovih predaka.
Danas oni vladaju, kroje vlast, određuju živote malih ljudi koji imaju mnogo slika u svojim albumima. Ono što najgore od svega,jeste pokušaj da stvore tradiciju koje nemaju. Veliki novac je potreban da od ljudi otrgneš uspomene, ali kada su dovedenu pred zatvorena vrata, onda je sve moguće. Otkupljuju se stare fotografije, na kojima haljine i odjela, stari namještaj i halvati pa i almasli grane. Spolja[njost ostaje zauvijek. Mijenjaju se samo lica.

Zahvaljujući onim „urnecima“ ili kako se to danas kaže uzorcima starih fotografija kojih imaju najviše tri ili četiri, u mogućnosti su da pokažu svoje pretke. Nažalost ne u pravom svijetlu. Lica ostaju ista, ali se sve ostalo promjeni. Za velike pare naravno. Tako jedno naborano lice od sunca i zemlje, umorne oči, i veliki podočnjaci, suho lice ispijeno radom i teškim životom oblači novo ruho.

Stare haljine na takvim licima ne pristaju, begovske čakšire su daleko od toga, izrezbarene sahare i mindere te oči nikada nisu vidjele ali sada postaju njihov sastavni dio. Stare fotografije sa izmijenjenim licima, ukrašavaju domove novih vlastodržaca. Pored njih su grbovi porodica kojima oni navodno pripadaju, i sve je ispod debelog stakla sa patinastim parspatuom oko slike.

Njihove slike su nijeme, i bez riječi ali postaju i ostaju simbol jednog novog vremena o kojem mi koji još uvijek nešto vidimo i znamo možemo puno reći.

Tarik Kapetanović infoBAR.ba
17.12.2007 13:26