Sarajevo je bilo zahvaćeno pred-novogodišnjom groznicom. Put me naveo u pofaliće i u nama svima dobro poznati tržni centar „Merkator“ . Inače iz nekih patriotskih razloga više preferiram kupovinu namirnica u „Drvo Prometu“ ili „lori“ ili nekada bivšem „VF-u“ u koji više ne idem od kako je pod novom zastavom „Konzuma“ ciji logo je u matičnoj zemlji K sa crvenom kockicom kao simbolom Hrvatske a kod nas sa Zelenom kockicom valjda kao simbolom muslimansko-hrvatske federacije. Bode me u oči baš ta kockica koja je u Bosni tako podmuklo zelena, ali to je neka druga tema. Našao sam se ispred fascinantne zgrade „Mercatora“. Kolone ljudi s kolicima ispred, kese u rukama ljudi željni provoda, i hrane koju im nudi najskuplji tržni centar u Bosni. Sjećam se kako se neposredno nakon izgradnje ovog centra u Sarajevu prićao vic o Alisi u zemlji čuda, aludirajući na Fatu u Mercatoru. Danas nekoliko godina nakon toga, gledam red Fata kako ponosnom prolaze s kesama punim namirnica i raznoraznih drangulija pod ruku držeći svoje muževe, koji su dobro platili šetnju bajkom koja se u Sarajevu zove Mercator.

Svi trebaju da vide šta su oni kupili, kroz providne kese sa logom Mercatora, vidi se sve, sladoledi, grickalice, pive, peciva, ulje brašno šećer ama baš sve. Tako siromašni a s tako malo stida. Željni da pokažu koliko zaista u tom trenutku baš pred novu godinu imaju novca, s ponosom iznose velike prozirne kese. Ispod u krcatoj garaži ih čeka ljubimac golf 2 pretpanog gepeka. I svi su sretni, svi su vidjeli šta to Fata nosi, svi su vidjeli kakvog muža ima, svi su vidjeli da je gepek pun i da su oni bili u Mercatoru. Postignuto je totalno zadovoljstvo, makar jednom godišnje i to ne bilo gdje u Mercatoru.
Kroz glavu mi onako kao strijela prođe bljesak djetinstva. Negdje povrh bistrika bio je poznati „Fudin granap“ nana bi me tamo slala po fasungu. U ruku bi mi uvijek tutunula neki karirani ceker. Koji bi kad bi se napunio bio tako težak. U vrijeme djetinstva i mladosti želio sam da kao i ostali ne nosim ceker koji se teško savijao i bio tako kabast do granapa i nazad. Želio sam providne kese. Nerjetko sam plakao a nana bi govorila sine nemoj radi komšiluka uzmi ceker. Bio sam ljut i na nanu i na komsiluk i na sve. Svi su nosili kesice a ja sam morao da vučem ceker.

Danas shvatam poentu naninog cekera. Zembilj kako ga ona zove ili ceker prikriva ono što se u kuću unosi, daje veliki komad stida koji nosimo sa sobom. Zembilj čuva naš obraz, i štiti od zavisti i ružnih pogleda.
Danas niko ne razmišlja o zembilju, svi s ponosom nose prozirne kese. Niko se ne skriva niti misli da se nešto treba skriti. Period mog odrastanja je bio period blagostanja za većinu, sada živimo u teškim vremenima u kojima želimo da stvorimo atmosferu blagostanja. Javne kuhinje su pune, roditelji jedva kupe i jedan paketić za svoje mališane.

Ali danas u Mercatoru sve vrije. Izgleda da imamo mnogo novca. Situacija se drastično promijenila. Mnogi će se sladiti i osoliti s najskupljim proizvodima iz Mercatorove ponude. Drago mi je srce mi poigrava konačno je ovom narodu svanulo, mislim u sebi.
Palim auto vozim se, prvih pet metara još uvijek oko mene igraju prozirne kese. Još pet prvi kontejneri, neki penzioner prekopava jedan, drugi prekopava drugi, i pored njih zembilj. Zembilj baš obakav kakav je meni nana davala.

Zar je zaista došlo vrijeme da ljudi prikrivaju ono što su pronašli u kontejneru, i to s obrazom nose kući dok pored njih prolaze kolone novih moćnika u čije se ruke urezuju ručke plastičnih kesa, i namirnice ispadaju onako ovlaš jer grubi rub kutije sladoleda koju pritišću skupe čokolade mora poderati kesu!

Želim sretnu Novu godinu svim građankama i građanima Bosne i Hercegovine, i da nam u novoj godini Bog podari samo malo više pameti i stida !

Tarik Kapetanović infoBAR.ba
21.01.2008 19:07