Zapitam se ponekad kojoj etničkoj grupi ili kojem narodu ljudi oko mene pripadaju? Pitam se u zadnje vrijeme jako često. Žalosno je što nakon toliko krvi i rata na ovim prostorima takvo pitanje još uvijek postoji. Posljednje podjele su nas striktno ograničile u već utvrđenoj ograničenosti. Postali smo nešto novo a genetike i istorijskih tokova se nismo oslobodili. Gdje nestadoše svi kelti, avari, rimljani, gdje su iliri vlaji turci i svi narodi koji svojom čizmom i sandalom gaziše prostor Balkana. Istorija je ostavila svoje tragove u svemu a ponajviše u ljudima. Fascinantno je koliko smo isti i koliko tu jednakost mrzimo.
Sarajevo je bilo ratom uništen grad, ginulo se i rađalo, plakalo ali i smijalo. U Sarajevu se danas sve više smije pleše i pjeva. Pjeva se i veseli uz ono uz što se nekada pucalo. Ali sve je povezano s ljubavlju. Ljubav prema ritmu, ljubav prema melosu, muzici i taktu. Novonastali Bošnjak u svom biću osjeti trubu na isti način kao i njegov sunarodnjak Turčin, ali i kao svaki drugi Srbin. Brača hrvati s druge strane europe slušaju umilne glasove srbijanskih pjevačica i razbijaju čaše i flaše uz ritmične udare tarabuka ali i jaki zvuk sintesajzer-a. Idilične slike svuda po Balkanu.

Sarajevskim kafićima sve više vladaju isti trendovi. Atmosfera koja je nekad vladala na rubnim dijelovima grada sve više je prisutna u samom centru. Obruč je stegnut. Kultna mjesta u kojima se slušala „normalna“ i uhu ugodna muzika pretvaraju se u kafiće iz horor filmova. Sve daje takav dojam, ljudi, lica ali i muzika.
U muslimanskom Sarajevu ili novom Teheranu europe kako ga prozva Mr. Dodik se sa istim žarom lome čaše uz Cecu kao i u katoličkom Zagrebu ali i pravoslavnom Beogradu. Osluškujem upadice, o agresiji o zločinima o ratu ali i o dobrim vokalnim sposobnostima pjevača i pjevačica.
Prijatelji me prošlog vikenda u potrazi za kasnim noćnim izlaskom odvedoše u jedan kafić koji svojim interijerom glorificira život i djelo poznatih kradljivaca s mora. Ulazeći u sam objekt moja čula osvježi stara ratna patriotska muzika. „Vojnik sreće“ i „Grbavica“ ali nekim čudom poslije toga poče pravi kaos. Ruke su u zraku, zjenice i usta širom raširena, djevojke plešu uz ritam tarabuka. Atomsferu je popravila Dara Bubamara i Seka Aleksić. Pjevaju umilno o nekim tabletama, zidovima i nekim mukama kroz koje prolaze da bi osvojile muškarca svog života. Nedugo nakon toga ponovo „vojnik sreće“ i „da te nije Alija“ prelijepe patriotske pjesme iz skromne ratne arhive.
Pitam se gdje su nestale pjesme „Vukovi i Juka“ „Ponesi zastavu Dragane Vikiću“ i još mnoge…
Fascinira me u prvi moment količina samosvijesti koju imaju gazde kafića ili njihov DJ koji tako brzo podine atmosferu koristeći samo ostatke istorije koji još žive u svima nama. Da li se zaista teško oduprijeti predcima? Da li smo zbog tih predaka ubijani? Da li smo sistematski zaglupljivani samo zbog toga što ni onda a ni sada nemamo pojma ko smo? Odgovor je teško naći, ali po reakcijama na muziku svakako se nazire. Neka smo čudna i nepoželjna mješavina. Ili većina nas.
Taman se polagano smirim i shvatim da su to neki od novih trendova. Da ljudi jednostavno vole turbo folk i melodije koji isti donosi, a već ispred mene šetaju dva momka - momčić-a 16, 17, 18 godina im je. Ljubitelji sporta i zemlje u kojoj žive. Veliki patrioti očito. Obojica ogrnuti zastavama. Na moju veliku žalost različitim Jedan ponosno na svojim ramenima nosi novu BiH zastavu, dok drugi nimalo manje ponosno drži Tursku zastavu. Da li ta djeca navijaju za istu BiH reprezentaciju i šta tu radi Turska zastava?
Pitanja su na koja opet samo historija može dati odgovore. Osjećaju se i poistovjećuju Tursku sa svojom domovinom. Valjda radi onih 400 i nešto godina okupacije i radi prodaje i izdaje na samom kraju, valjda Turci to zaslužuju? S istim tolikim pravom srbijanci i pola hrvata bi trebali da nose tursku zastavu uz svoju, jer nisu bili slobodni u vrijeme turske okupacije!
Neke dvije djevojčice iza mene šetaju, dok ja blicom osvjetljavam Bosanski ili bolje reći Bošnjački nacionalni ponos , i čujem pitaju se „Zašto ovaj slika ovo?“

Ostale su uskraćene za odgovor, ali sam ja odlučio da se idući put ogrnem zastavom Nove Kaledonije i krenem da navijam za moju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, mislim da to neće umanjiti patritizam prema istoj.

Tarik Kapetanović by infoBAR.ba
04.02.2008 14:41