Bio je u Sarajevu neki Mel šejh i sestra mu Hava kaduna koja je imala kćerku, Merdžan kadunu. Merdžan kaduna je bila udata za nekog velikog pijanicu, koji bi je vazda tukao, ali pričalo se da je Merdžan kaduna sve strpljivo podnosila, čak je kažu i štap kojim je tukao muž omotavala pamukom i nekom krpom, da ne bi ruku nažuljao dok je tuče. Tako je i Merdžan kaduna postala evlija ili Dobra. Za vrijeme gradnje zida oko starog grada na Vratniku dogodilo se i to da se narod okupio s kamenjem a majstori su umjesto kreča miješali so i jaja da zid bude tvrđi. Ali zid se odjednom urušio te se nije mogao nikako održati. Ono što bi se danju ozidalo noću bi se urušilo. Zidari pozvaše hodžu i pitaše ga zašto se zid ne može održati? Kaže hodža „Sigurno je na tom mjestu ukopana kakva evlija! Kad se to mjesto ogradi pa ga zidom zaobiđete zid se više neće rušiti“. Zidari su tako uradili i zid se više nije rušio Kažu da je na tom mjestu grob Merdžan kadune. Kažu da je Sarajka Merdžan kaduna umrla 1695 1696 godine kako joj je stajalo na nadgrobnom spomeniku.

Gledam današnju kulu i dalje mislim na blagi i plamen ali vidim i urušen vanjski zid, da li je to radi Merdžan kadune, ili današnji majstori nisu znali da grob postoji pa uporno zidaju na jednom mjestu.
Vračam se kući i onako polako obalom s memli strane Miljacke prolazim pored Careve džamije i sjetim se Isa bega Ishakovića koji je kako se priča utemeljio ovaj grad. Prvo je kažu izgradio dvor – Saraj po kojem je dobilo Sarajevo i ime, a poslije toga Carevu džamiju a uz nju banju na dnu Bistrika koju je narod nazvao Isa Begovom!
Stojim tačno ispred Careve džamije a na ulazu parkiran luksuzni automobil i vihore se zelene zastave. Obiđem okolo i uđem na ulaz za narod, predivan harem džamije žubori voda i lagani povjetarac igra se sa čilimom na samom ulazu.

Sjetim se priče da su pod mihrabom, udubljenjem u unutrašnjosti džamije i pod papučlukom gdje se skida obuća zakopana dva brata. Još prije osnivanja Bosne na dvije stotine godina Jedan je po predanju brat živio na istoku a drugi na zapadu tadašnje Turske carevine, ali su se jednog dana sreli u šumi koja se nalazila na mjestu današnje Carave džamije, Kažu da im je posljednja žela bila da se jedan ukopa pod mihrabom a drugi pod papučlukom džamije. Kažu da je još do zadnje obnove džamije bila uklesana u kamenu oznaka koja pokazuje na grob mlađeg brata.

I opet priča o blagu, i o velikom novcu. Kako je Isa Beg bio veliki graditelj i dobrtovor, on je odredio da se njegova dobra održavaju i nakon njegove smrti, jednom od svojih vakufnama odredio je da se u slučaju velike nevolje renoviranje džamije obavi koristeći jedan veliki dragi kamen. Dragi kamen je već jednom ukraden, ali je pronađen u sarajevskoj čaršiji i vraćen u džamiju. Predanje kaže da je zakopan u zidu pri mihrabu i danas se kažu vide dva znaka gdje je ta dragocjenost zakopana, ja lično nisam nikad obraćanju pažnju, možda neki od vas i prepozanju znakove?!
Sarajevo je puno istorijskih dragulja koje moramo samo pobliže analizirati da bi došli do pravog blaga koje je neizmjerno a to je ono duhovno i naučno koje svi mi, žitelji ovog grada itekako trebamo držati u sebi!

Tarik Kapetanović by infoBAR.ba
18.02.2008 10:48