Svi u životu poznajemo barem jednog para koji hoda , čini se, milion godina. Neki od nas su čak i jedan od tih parova. Ne možete ih zamisliti odvojeno, čini se kao da su uvijek skupa i ma koliko čudno zvučalo, ponekad  vam se čini da fizički liče. Ma uglavnom zna se na šta mislimo. Shodno tome u zadnje vrijeme čujem stalno neke prigovore, ogovaranja koja moraju biti vođena samo jednom pojavom.

.. iritantnom pojavom , izrazito velikom, neizmjerno smiješnom, tužno realnom. Mislim da je to jedna vrsta pakosti, ne?

Problem, izgleda, nastaje kada smo u famoznoj vezi i ljudi nisu u stanju prihvatiti da smo ostali isti, za jedan osjećaj bogatiji, a da društveni život imamo u onoj mjeri u kojoj ga želimo imati. Raja počinje da koristi to na jedini način na koji može, najniži. Naprave si neki zid kojim sebe ograde , konstantno govoreći  kako smo mi krivi za to što su oni usamljeni. Nije li to pakost? Nije li to sebičnost? Ma pustimo sada to..nije to tema priče..?

Naime to što smo imali sreće pa se našli u nekoj super dugoj vezi nema veze sa nama, ima sa nečim višim od nas. Ljudi bi to trebali prihvatiti. Po nekoj logici. Da, baš oni koji u zaklonu prate našu vezu  i prvi se nađu da dojave neke , po njima , neprimjerene situacije. Prvi se nađu tu da pitaju da li smo prekinuli. Interesantno...
A stalno ti postavljaju neke uvjete, kako da se ponašaš kada si u društvu, koliko vremena treba da im posvećujes da budu zadovoljni, a da budemo realni takva raja nikada nisu zadovoljna. Pa kako onda riješiti taj problem?

Razmišljala sam često i zbog čega je to tako. Možda previše idealiziraju naše veze, pa u svom tom savršenom svijetu ne mogu sebe da pronađu. Možda ih izlazak sa nama podsjeća na ono što oni ustvari nemaju, a potajno žele? Ne znam, nagađam. Moram da nagađam jer niko nije danas otvoren, svi gledaju ispod obrva, komentarišu, udalje se polako i shvatiš da bi trebao biti kriv zato što si sretan…??

Svijet bi bio idealno mjesto kada se ne bi miješali oni koji nisu kompetentni. Ali to je tako teško. Kada je u pitanju tuđa veza svi postaju psiholozi, počinju da proučavaju društvo i društvene pojave, a kada treba analizirati svoj život tu svako zataji. U suštini čitava poenta je znati biti prijatelj, i u dobru i u zlu, koliko se uopšte može pričati o tome, a još bitnije naći nekoga ko nam odgovara i s kim ćemo biti sretni. Tome težimo svi. Ko još može i  hoće protiv toga?

A ako smo dovoljno zreli da znamo održati vezu, dovoljno smo zreli da znamo održati i  prijateljstvo. Savjete tražimo ako ih želimo. Kad smo kod toga, ko još danas daje besplatne savjete? Pa se moram zapitati kada će nam neko to naplatiti i kako?

Ipak… mislim da još uvijek postoje pravi prijatelji tamo negdje, a ove još uvijek “vječne neženje” koje iz zasjede blago sole pamet, onda kada se zaljube, kome će da pričaju o tome? Jer mi možda nećemo htjeti biti tu…

Vildana Deljkić by infoBAR.ba
14.11.2007 19:33